Za jednog Lepoglavčana |
pjesma je za jednog dečka s 8.smotre. možda se prepozna |
Na more sam otišla, mada nisam to htjela. U vlaku sam sjedila, glazbu sam slušala. Dečke nisam gledala nit o ljubavi razmišljala. Kad sam vidjela to biće pod kapom, našla sam se pod slapom vrele lave ljubavi prave. Htjela sam ga samo gledati, nisam se htjela zaljubiti. Mislila sam da se znam kontrolirati, nisam znala da ću sebe razočarati. Gledale su me te duboke plave oči, gledala sam ih umjesto zvijezda u noći. Prekrasan je kad se smije. Kad ga gledam, srce jače bije. Čula sam da mu se jako sviđam, ali on je tako osjećajan. Ne želi se zaljubiti jer misli da ću mu srce slomiti. Ako bi se samnom sam našao, teško da me ne bi poljubio. U pet sati ujutro sam to čula. Nakon toga više nisam spavala. Nisam znala da li da plačem ili da se smijem. Bilo je hladno, ali nisam razmišljala kako da se ugrijem. Na dežurstvima u noći gledao je moje oči. Gledala sam i ja njegove, zauzele su moje snove. Ali došao je i taj dan. Prekinuo se i taj san. Kući smo morali. Cijelim putem smo plakali. Ne živimo u istom gradu, ali još tiho gajim nadu da ću ga viđati i smjeti ga voljeti. Prvi dan škole te oči su me presrele. U moj grad u školu ide. Srce i oči žude da ga vide. Pri sljedečem susretu je kapu spustio i samo me gledao. Gledala sam i ja njega, postala sam zarobljenik pogleda njegovoga.
|