Eto, obilježili smo još jedan dan sjećanja na holokaust. Škole su dobile preporuke da se na satovima nastave holokaust obilježi na adekvatan način. Mediji su popratili na svoj način, premijer je rekao koju pametnu i – to je to !
Po običaju – taj dan dođe i prođe, na nekakav se način, bolji ili lošiji, obilježi i zaboravimo ga do iduće godine kada nas mediji opet podsjete na to, a političari ga «odrade». «Odrađuju» li ga i škole? Odrađujemo li ga svi zajedno ? Je li nam previše podsjećanja na nešto i nekad? Nije li većina nas uvjerenja kako je to bilo jednom davno, kako je to, eto, zlo, ali što sad...u dubini sebe znamo da je zlo, no trebamo li se prisjećati nečega što nismo doživjeli, a naročito dok nas posebno u američkim filmovima i serijama stalno na to podsjećaju i nameću nam... i puna nam je možda kapa tog nametanja ! ALI..... Holokaust – to je zlodjelo... ili sinonim za određeno razdoblje... ili opis ljudske vrste? Je li to krivica koja nam stalno prelijeće preko glava, makar nismo «ni luk jeli ni luk mirisali»? Je li to grijeh samo ljudi ili i bogova? Ne-to se uglavnom nikada ne zapitamo. Samo «odradimo» Ako i to...
Čemu sve to obilježavanje? Pokušat ću ovdje kazati što mislim.
Holokaust nam je pokazao čovjeka u svoj svojoj nečovječnosti i čovjećnosti, krhkosti i kukavičluku, hrabrosti i neprihvaćanju situacije, kao i u zvjerstvu. Oni koji su se zvjerski iživljavali – jasno su pokazali tu zvjersku stranu čovjeka. Oni koji su strahovali, drhtali, šutjeli i spuštali glavu – ti su pokazali drugu stranu čovjekove prirode. Oni koji su se digli protiv toga, usprotivili na koji bilo način, ti su spasili čovječanstvo. A jednako su se bojali.
Zbog toga Dan sjećanja na holokaust nije prvenstveno sjećanje na «industrijalizirani» genocid u vremenu kad je jednako teško bilo biti i Rom i Srbin i Hrvat, kao i Židov, barem u Hrvatskoj, nego je to polazišna točka za promišljanje o samima sebi, svojim pretcima, o svojim potomcima, kako bi se tom introspekcijom poboljšalo samoga sebe i svoju najbližu okolinu. Pijetet prema žrtvama holokausta nije sporan. Međutim, za primjer, nakon smrti naših voljenih, nakon one velike boli, svjedoci smo da malo po malo život ide dalje i da ih polako brišemo iz većine naših misli. Mislimo na svoj život, kako preživjeti, kako živjeti i pokojnih se sve rjeđe prisjećamo. Ostaju nam u sjećanju njihove uzrečice, postupci, misli koje su najčešće govorili ili postupci koji su im bili najprirođeniji. Kako onda, kad to sve blijedi da stalno mislimo na žrtve holokausta, koji nismo počinili?!!?! Nikako, rekao bih, ali znajmo da je mnoga majka užasnuto vrištala dok su od nje odvodili dijete, naslučujući kraj toga djeteta. Kako bi vaša majka reagirala da iznenada netko bane u vašu kuću i odvede vas, a ona zna da idete , recimo, u plinsku komoru, kada vam nastupa KRAJ !??? Ili otac? Ili da vama odvode majku u neku baraku gdje će ju spajati na struju, a nakon toga baciti u peć? U vatru??? Promišljanje je proces kada u svojoj glavi pokušavamo stvoriti viziju nekakvog budućeg ili proteklog događaja. O sposobnosti kvalitetnog vizualiziranja ovisi i naša osjećajnost, sposobnost poimanja događaja.
MOLIM – promislite i vizualizirajte kako bi izgledali spomenuti događaji kada biste im, na koji bilo način vi bili akteri! Vjerujem da kada taj događaj koji se dogodio vama u vašim mislima pomnožite s otpilike 6 miliona – shvatit ćete svu nesreću jednog naroda, ali što je bitnije – svu težinu nesreće tolikog broja ljudi kao jedinki. Jer svaka od tih nesretnih osoba poginula je, ubijena je POJEDINAČNO, makar bila u društvu drugih koji su također pojedinačno uništeni. Tolika količina uništenih života, uništene ljepote, uništenih planova za budućnost, uništenih razvijenih osoba, ta brojka je toliko stravična da se i sam ježim dok ovo pišem. To znači da barem malo uspjevam poimati stravu tog zločina i svu tragediju ljudi nad kojima je počinjen. Neka svatko od nas poima to barem malo – uspjet ćemo zajedno u poimanju svega. Zbog toga svo to često prisjećanje nije suvišno, nije uzaludno, nije nepotrebno...
Dragi prijatelji izviđači, mi smo ljudi koji se diče svojim opredjeljenjem ka razvitku duhovne dimenzije. Svojim promišljanjem svega, promišljanjem čuda stvaranja, čuda života... Dodatno vas podstičem da i ovom prigodom dodatno promislite o čudu čovječje čudi,o sebi....o svima. Činiti zlo... kakav je smisao toga? Činiti dobro – ima li išta bolje i ljepše?
Izbornik
Kolumne
Marka Engela
