FEMINISTIČKA FARSA  
Ili KAKO SU PLANINKE ZEZNULE IZVIĐAČE ! 
 
 
Nepobitno je da čovjek najviše «potone u govna» kad nastoji dokazati kako je (i koliko) pametan ! Ili – u najmanju ruku – da nije glup.  
U izviđačkoj sredini, ma koliko odmaknuta od svakodnevnog svijeta bila, ma koliko bila izdvojena, posebna, također vladaju ljudski i međuljudski odnosi i zakoni – utvrđeni ili neutvrđeni, uspostavljeni ili neuspostavljeni. 
Posebno u ovako zatvorenoj sredini nije teško «ispasti budala». Osnova je to tada za vječito kolektivno prisjećanje matične (a i šire) skupine jadnog pojedinca koji je doživio tu nesreću da ispadne glup. No – svi smo mi pojedinci, pa je «razmjena» neminovna.. 
Ipak, svi se mi u izviđačima i nadalje dodatno trudimo da ne ispadnemo glupi višekratno, jer je onda gotovo...  
Neki znaju i ispasti iz izviđačkog kruga jer ne mogu podnijeti svo to zadirkivanje. 
A neki hladno prijeđu preko toga i još tome pridodaju poneku «pametnu» - da se društvo dodatno nasmije. Time su dokazali... 
Međutim, oni koji uporno nastoje dokazati svoju pamet demokratskim uvjeravanjem tipa URLANJA, tjelesnog argumentiranja i sl. brzo dokazuju upravo surotno od onoga što žele. 
 
Postoji jedna izviđačka crtica, svojstvena mome klubu (odredu), ali, koliko znam, ni mnogi drugi odredi nisu imuni na bilježenje takve crtice u svojoj sredini. 
Riječ je o vječitom nadmudrivanju između spolova – muškog i ženskog. Izviđača i planinki. 
Navedena crtica se temelji na završnim stihovima pjesme «Mi planinke/ptica kos» 
 
Znate onu pjesmu «Mi planinke, srca vesela...» 
 
Sve to lijepo teče. Planinke ponosno pjevaju svoju pjesmu, počesto i himnu, prepunu poleta, mladenačke vedrine, iako od samoga početka znaju što im slijedi na koncu... 
 
«... dok kiša lije, a naša srca 
nek pjesma grije 
jer smo planinke 
PLANINKE !!!!!!! « 
 
Pri zajedničkom gromoglasnom poviku «PLANINKE» one svoju pjesmu završavaju, a veseli momci-izviđači-nastavljaju izvikujući složno nešto degradirajuće tipa «GUSKE BLESAVE !!» 
Muško-šovinistički bez sumnje! Znaju to one, a što je gore – znaju i oni. 
Neko je vrijeme to sve tako teklo, a onda je ženski imperij odlučio uzvratiti udarac. Kako izviđači nemaju takvu pjesmu (jer su nesposobni napraviti je-vele one )gdje bi im se moglo štogod prikrpiti (jer su lukaviji – kažu oni), odlučiše se planinke na samosvjesno uzdizanje iz pepela. Kako? Lijepo – odmah nakon usklika «PLANINKE!», same će uskliknuti još nešto ! Nešto afirmativno !! Recimoooo... EH PA DA! Uskliknut će «CURE PAMETNE!» Svojim dramskim sopranima prebrisati njihove dječačke epske tenore, pune pakosti i naslade. 
 
Dobar niz godina završetak pjesme «Mi planinke» pretvarao se u zaglušujuću buku svih prisutnih, tj. svih «zainteresiranih». Pjesma bi se kako-tako otpjevala jer su svi prikupljali snagu za onaj završni udarac-kada će oni / one njima pokazati...!!! Tu su izviđači dernjavom htjeli napakostiti planinkama, a planinke pištavim urlikanjem to prebrisati. U najmanju ruku prebrisati ! Iz svega toga se stvarao kovitlac urlika, pištanja, roktanja, vriskova... 
Logorska vatra bi se pretvorila u arenu pjetlova i svraka...Čovjek bi se sa strane upitao – a gdje su tu guske? 
Jednom su rock`n`roll definirali kao «...buku koja nastaje kad se sudare kamion svinja i kamion stakla». Ovu buku muško-ženskih uljudbenih odnosa na logorskoj vatri moglo se definirati jedino kao nešto puno gore od toga... 
Proteklo je dosta vremena. Arena se «otvarala» svakom mogućom prilikom, i na svakoj logorskoj vatri. Počesto su sami izviđači započinjali pjevati ovu svima milu pjesmu, kako bi na njenome koncu ponizili «one guske», a one bi je prihvaćale kako bi na koncu uništile one «muške svinje»... 
S vremenom, izviđačima je polako počelo ulaziti u glavu da time više ništa ne dokazuju i da ne ponižavaju planinke urlajući im da su guske kad im one jednakom snagom odurlaju svoje. 
I što sad – pitali su se. Ako se povuku – izgubili su rat. Ako nastave – nisu ga dobili ... 
«Ma tko ih šljivi» – rekoše – «eto im rat», zaključiše izviđači... i postupno odustaše od «gusaka blesavih»... 
 
To je bilo toliko tiho i neprimjetno odustajanje, da planinke to do dana današnjeg nisu primijetile.  
I tako... 
 
Već niz zadnjih godina na koncu svoje pjesme pomuti im se pred očima te izvijaju glave, propinju se na prste, stiskaju šake i deru glasnice izvikujući «CURE PAMETNE» !  
Žile im na vratovima nabreknu, zajapure se, izbeče oči, tuku glavama o stabla, krevelje se, a sve ne bi li što glasnije zavrištale, zaurlale, zajaukale «CURE PAMETNE»!  
Tijela im se od usklika tresu od kontroliranog bijesa, a prilikom usklika se taj kontrolirani bijes polako pretvara u nekontrolirani, dok im pjena izlazi na usta... 
Kad zaurlaju, čak i plamen logorske vatre povuče se u sebe i samo tinja...ako treba, evo, i ugasit će se... 
 
Izviđači i svi ostali već ih zbunjozno i začuđeno gledaju u nijemome čudu – što im je? 
 
A one ruše šumu svojom rikom, ljudima u blizini pucaju bubnjići, planinski medvjedi se sklanjaju preplašeno u brloge dok se pod furioznim galopom ljutitih cura trese logor... 
I jaurliču gromoglasno kćeri divljine! Već im i plombe ispadaju od buke koju stvaraju. Trube kao krdo slonova - «CURE PAMETNE!!!!!!!» 
Cure pametne. 
 

Autor: pahuljica