Moj prijatelj i ja, na jednom izviđačkom izletu, davnih izviđačkih dana, šetali smo planinom i pričali o svemu i svačemu. 
Mislim da smo i tada, bez ikakvih znanja o temeljnim načelima skautizma i skautskoj metodi tu metodu i te ciljeve prakticirali u punoj mjeri... 
 
Svaki naš izlet bio je stalna komunikacija i stalna polemika o raznim temama. Kao veliki prijatelji uživali smo u razgovorima i na taj način zajedničkom dolasku do zajedničkih stavova i rješenja, naravno ne uvijek i u svemu. No to što smo u većini slučajeva postizali slaganje činilo nas je još boljim prijateljima, a ono malo tema gdje smo ostali na svojim polazišnim točkama činilo nas je najboljim prijateljima, jer smo se učili toleranciji i poštovanju različitog stava. Družeći se, shvaćali smo da različiti stavovi kod nas – prijatelja, nikako nisu rezultat tvrdoglavosti ili prkosa jedan drugome, nego su bili rezultat vlastitog promišljanja i poimanja. Kod osobe koju cijeniš i s kojom se stalno družiš različiti te stav ne nervira, jer tu nema nadvladavanja tko će «pobijediti» svojim stavom, tu nema niskih poriva, nema inata... Postoji prijateljstvo i razgovor, dogovor, i uvažavanje. Nitko nikome nije tu zavidan ni na čemu pa ne osjeća potrebu nadvladati drugoga svojim mišljenjem, stavom... 
 
Zato smo sve više pričali, sve više pretresali teme od najbanalnijih do onih «viših». Bilo je tu i temperamentnih diskusija, lamatanja rukama i svega smiješnog kada 15-16-godišnjaci razgovaraju, a nekome sa strane sigurno bi naše tadašnje teme zvučale barem suludo, ako ne bezvezno, no takvo je vrijeme odrastanja i upoznavanja svijeta oko sebe... 
 
Elem, na tome izletu, sjedeći na rubu grebena, dok su nam noge visile i stremile prema provaliji, a dupe nas održavalo na mjestu,da ne kliznemo za nogama, gledajući prema dalekim vidicima koji su se pružali s vrha , upitao me iznenada – Edi bi li ti oženio crnkinju ? 
 
Kako nikada , pa ni neposredno prije tog pitanja nismo takvu temu stavili na dnevni red, ostao sam na trenutak bez riječi. Uz dodatnu činjenicu što nitko u tim godinama u ovim novijim vremenima baš ne razmišlja o braku. I još s CRNKINJOM!!! 
 
To su bile davne 70-te godine kada se i nije baš mnogo crnaca viđalo niti u (rijetkim) američkim filmovima, a kamoli u stvarnosti. Kako uopće crnkinja izgleda? 
 
Poneki američki ratni brod koji bi uplovio u gradsku luku i čija bi posada izašla u razgledavanje, imali su u svome sastavu kakvog crnca i iz daljine bismo buljili u njega kao što smo buljili u slike golih djevojaka u tadašnjim listovima «Čik» i «Start» (kad bismo ih se dočepali kao beba papira za trganje). CRNAC!!!! Vidio sam crnca!!!! U živo! IN VIVO !! 
 
Ali CRNKINJA !? – mislio sam lamatajući nogama niz greben - kakva je to žena, kakvo je to stvorenje...?????? Prema poznatim pojmovima iz svoje okoline pokušao sam pojmiti i crnkinju... žena, dvije ruke, dvije noge, sise, glava, oba oka na otprilike (i valjda) istim mjestima. Koža crna...hmmm...kad se dodirujemo prstima (a čime bi još mogli???)...je li to prelazno.....ono-ostaje li crno po tebi??? 
 
Prijatelj mi je tada olakšao misli – Pa dobro, ako ti je to teško, bi li oženio vlajinu? 
 
VLAJINU!!!!!!!!!!! ”Ženku” vlaja dalmatinskog??!!!!!!!!! Onu iza brda ! `zabrda - kako bi oni/ona rekla??? Šta javlika (nu te javle, sa` te java odnija, javle jedan...), a kad si s njom u krevetu urla kao da joj zavlačiš čavle pod nokte.... TAKVU VLAJINU!!!!!????!!!??? 
 
Moram priznati da je tada jednom gradskom djetetu (mada mi je otac vlaj, ali kultivirani), odraslom na asfaltu, između kuća i zgrada, pojam «supruga vlajina» bio jednako stravičan, užasavajući, kao što bi nekom južnjaku, prosječnom članu ku klux klana bio stravičan pojam”supruga crnkinja”!!! 
 
To što je meni tada «crnkinja» bio jednako imaginaran pojam kao i tom južnjaku pojam «vlajina» činilo nas je skoro pa jednakim...mada mislim da je on bio u blagoj prednosti. Amerikanci uvijek dobiju bolje....u svim filmovima... 
No - oba smo imali svoje zidove, svoje ograde preko kojih je teško prijeći. Ma kakvi teško!!! – Nemoguće !! 
 
Ponukan Alfovom kolumnom o ropstvu i nevjerojatnim stavovima njegovih prijatelja koji u praskozorju najnovije ere tvrde (do svađe!!!! Prokletstvo!!!!!) da bi rado imali robove, sjetio sam se ovog našeg davnog (također temperamentnog) razgovora i stava koji smo na koncu prijatelj i ja donijeli zajedno glede i ovog kompliciranog pitanja, te ostali prijatelji makar nas je život razbucao po različitim azimutima i kontraazimutima... 
 
Sjetio sam ga se kao nečeg vrlo sličnog, kao pitanja svih pitanja, kao pitanja o predrasudama o ljudima drugačijih karakteristika... Ili bolje samo – o ljudima... 
 
Sjetio sam se i svog tadašnjeg odgovora. I njegovog. Kao i konačnog stava gdje je jedan od nas dvojice promijenio početno gledište nakon dosta argumentiranih rečenica. 
 
Neću to ovdje iznositi jer na pitanja koja se mogu danas postaviti – bi li se oženio / udala za crnca, vlaja, srpkinju, cigana, desničara, komunjaru, običnog prosječnog (fuj!) građanina, roba, siromaha, iranca, iračanku, turkinju, indijanku, maora....onoga s plavom / zelenom uniformom...., onim bez ukusa, onom bez noge, malo tupastim, koja se ne smije vašim vicevima. lovcem -što ubija životinje, prokletim šminkerom, Grašom, Thompsonom, Ivanom Brkić, cajkom pevaljkom, prostitutkom, gumenom lutkom, dealerom, ljubiteljem ženskog donjeg rublja, transvestitom, hermafroditom, kitom, Titom, pazeć pri tom.............. morate sami sebi odgovoriti. Sami se postaviti naspram svijetu i životu...Odgovorivši na pitanje o braku kao doživotnoj zajednici (mada u opadanju), odgovorit ćete i na sva ostala pitanja.. 
 
Govoreći o ropstvu, gnušam ga se, ali današnji svijet i dalje prepun (makar i lokalnih) predrasuda, svakako opterećuje i ovo, također esencijalno pitanje. 
Smatrao sam da ova tema zaslužuje mjesto paralelno s kolumnom o ropstvu. 
 
Alf me tom svojom briljantno odabranom temom naveo da se prisjetim takvog esencijalnog pitanja , uz sjetne uspomene na dane najboljeg izviđaštva koje je moglo postojati – dane izletničkog izviđaštva... 
 
No to je svakako druga tema.... 
 
* VLAJ/VLAJINA - pripadnik / pripadnica hrvatskog nacionalnog bića nastanjen blizu Dalmacije (u njenom zaleđu), ali u odnosu na Dalmatince - kulturološki odijeljeni kao da žive na vanjskim rubovima galaksije...prema tumačenju samih Dalmatinaca (mada se razlika gubi brzinom histerije - op.a.) 
 
Naravno, sve je ovo fikcija i svaka sličnost je različita osim onih jednakih... 
 
 
 
 

Autor: pahuljica