Auh, koliko dugo nisam mijenjao kolumnu namucio sam se s logiranjem. Dok sam skuzio gdje treba ici, pa koja mi je lozinka,... 
No, evo me opet s vama. 
 
Za ovaj put sam pripremio jednu potpuno drugaciju temu od onih na koje ste navikli, ali nitko me ne moze optuziti da pisem o neizvidjackim temama jer mislim da se ovo sve nas tice i dotice. 
Toliko od uvoda ostalo procitajte. 
 
Zamislite orijentacijsko natjecanje s 20 ekipa. Bez organizatora, to je 100 natjecatelja koji idu na stazu. I tako u jutro prvog dana natjecanja na stazu kreće 200 ljudi. 200? Ne, nije greška. Zamislite da svakog člana ekipe prati po jedan rob. On nije član ekipe jer nije ni osoba, tek inventar. On vam nosi stvari, dodaje hranu i piće, drži suncobran, navečer vam pere noge, preoblači vas za spavanje. Osim toga, gomila robova diže šatore, sprema, priprema jelo, čisti toalete. Kakav raj! 
Stanite malo! Što je s pet stoljeća humanizma ? Gdje je tu UN-ova Povelja o pravima ljudi? Gdje su nestali naši humanistički nazori, demokracija, svijest o pravdi, dobru i zlu, kršćanski nazori? 
Pitate se zašto ovo uopće pišem. Čemu ta tema? 
Eto, prije tjedan dana sjedim i pričam s poznanicima. Tema je opadanje vrijednosti braka i obitelji. Vučem usporedbu do antike i dolazimo na primjer ropstva. Pokušavajući dokazati da brak i obitelj u antici nisu imali značenje kao danas dajem usporedbu s ropstvom koje današnji čovjek ne poznaje niti može poimati kao čovjek iz antike. 
U tom trenutku doznajem nešto vrlo zanimljivo. Moji poznanici, supružnici, fakultetski obrazovani ljudi, tvrde da bi, ako zakon dopusti, oni imali robove. Ona bi npr. imala roba da joj služi po kući i sluša svaku njenu zapovijed, a on bi zauzvrat imao ležaj i 3 obroka dnevno. On bi imao tvornicu s 1000 robova da rade za njega. 
Zamišljate li tu sliku? 
Je li samo meni nešto strašno pogrešno u takvom razmišljanju? Naglašavam, razgovor je bio vrlo ozbiljan, na rubu svađe. U čemu je cijela ta slika toliko iskrivljena od normalnog svijeta kakvog poznajemo? Nije li ropstvo dio mračne ljudske prošlosti? Zar nije izbrisano humanističkim shvaćanjem života, Darwinovim poimanjem prirode, pa čak i vjerskim zakonima? Zašto se vodio Američki građanski rat? Čemu služe UN i njegove institucije? I u prvom redu- gdje je naš odgoj i moralna svijest? 
Sve to i još 1000 godina povijesti dijele nas od ropstva. Nije li to dovoljno da u kolektivnu svijest ureže pojam dobra i zla i ocijeni ropstvo kao ono što je zlo? 
Neki će u šali pomisliti: «Pa što? I ja bih volio imati roba.» Da, u svima je nama ona iskra lijenosti koja bi željela da drugi rade za nas. Ali razmislite dobro. Bi li mogli o ljudskom biću razmišljati kao o stvari? O biću koje se rađa, diše, jede, ima dvije ruke i dvije noge, govori, voli i u stanju je stvarati baš kao i vi. Biste li se prema njemu mogli odnositi kao prema stolici na kojoj sjedite? Ignorirati njegovu ljudskost, potrebu za slobodom, izborom i ostvarenjem želja. 
Odgovor samo vi znate. 
Neki će reći da ropstvo postoji, čak i kod nas. Znam, mislite na radnike u tvornicama bez plaća, radnike kod privatnika, sve one koji mrze svoj posao i rade ga za male novce, sluškinje, žene koje maltretiraju muževi. Po nekima su oni robovi, ali ako tako razmišljamo svi smo mi robovi. Svi mi služimo nekim strastima ili potrebama. Ovisimo cijeli svoj život o njima i vezani smo za nešto što često mrzimo. Da, istina je da nitko od nas nije slobodan, ali nije istina da smo robovi. 
Robovi su bili bez ikakvog izbora, osim možda: slušaj ili umri. Mi, naprotiv, imamo tu privilegiju izbora i zato nikada nećemo znati što znači biti rob. Nije to neki izbor: imati posao ili ne, raditi ili ne, jesti ili ne. No, ako niste zadovoljni s poslom vaša je mogućnost dati otkaz. Mogućnost uvijek postoji. Zato isključujem ropstvo, ali dolazim do nečega drugog. Strah vas je dati otkaz jer tada nema novaca, nema hrane, doma i sigurnosti. To je zato što ste vi talac. Talac ste novcu i zbog novca. Ovisite o njemu, radite za njega i ispaštate zbog njega. Svi smo mi taoci doba u kojem živimo. Bez stvarne slobode, ovisni o novcu koji zaradimo jer nam on određuje kojim ćemo životom živjeti. 
I što se na kraju događa? Živimo u magli. Ne živimo zbog sebe i života samog. Živimo zbog novca, od novca i za novac. Pa bez novca se ne isplati ni umrijeti, jer tko zna gdje ćeš završiti? 
Čim se rodite uče vas da treba zauzeti svoj udjel u društvu. Trebate se školovati godinama kako biste naučili raditi nešto što će nas određivati cijeli život. Radimo li to zbog sebe? Ne vjerujem. Radimo to zbog plaće i zato što to društvo zahtijeva. Školuju nas, obrazuju, ukalupljuju, a zatim polako ulažu kao fini kotačić u stroj društva. I tada svijet ide kao podmazan, a mi smo zadovoljni jer smo dio njega. 
 
Do sljedece kolomne pozdrav od Alfa svim izvidjacima ma gdje bili.

Autor: Alf