Na ovu temu podstakla me rasprava na Forumu pod temom “Otok mladosti”. Postavilo se pitanje (u slobodnoj interpretaciji) koliko mi uopće značimo društvu da bi nam dalo (vratilo) otok.
Podatak da smo najbrojnija organizacija mladih sa “grandioznih” 4000 članova u zadnje vrijeme se najčešće navodi kao jak argument. Uz to se, naravno, navodi i argument da mi djecu “sklanjamo s ulice”.
Je li to baš tako, i jesmo li zaista mi ta pozitivna snaga koju je društvo već odavno trebalo prepoznati?
Baz ikakve sumnje, predznak naše organizacije krajnje je pozitivan, što je vidljivo već iz temelja – obećanja /zavjeta i naših zakona, kao i iz temeljnih principa.
Naš program, kad sve stavimo na hrpu i ponudimo nekom laiku da ga pregleda i ocijeni – nešto je za što bi svaki pametan čovjek prisegnuo kao svoj, barem dječački odabir. A i onaj kasniji.
Zašto onda imamo samo 4000 članova i zašto nas društvo ne prepoznaje?
I taj odgovor djelomično znamo ili barem tako mislimo – nismo atraktivni, ne donosimo profit i društveni ugled.
Čak možda profit i nije toliko bitan, jer novcu teže mnogi, ali mnogima i nije najvažniji. Mnogi bi se odrekli polovice svog imetka za status uvažene osobe u društvu. Zbog toga mnogi i ulažu veliki novac (bez obzira kako je stečen-ovdje se time nećemo zamarati) u raznorazne klubove (po mogućnosti vrhunske) i pojavljuju se na raznim razvikanim (ne i nepotrebnim-dapače) humanitarnim koncertima i after-party-jima, pojavljuju se u društvu velikih i priznatih sportaša, s kojima se masa identificira, i što je onda jedan od zaloga uspjeha na putu ka statusu uvaženog, statusu jedne od središnjih ličnosti društvenog i/li političkog života...
Gdje smo tu mi? Ako, dakle, odbacimo financijske profitere, zašto se s nama ne slikaju (barem u predizbornim kampanjama) političari kojih bilo stranki (ili svih?), političari koji bi preko slike s nama uputili poruku javnosti kako im je stalo do mladih?
Zar 4000 mladih nije toliko značajan broj da bi se isplatilo makar “priviriti” kod nas.
Očito nije.
Mi smo na repu svih mogućih organizacija i klubova koji okupljaju mlade.
Činjenica je da osim što nas ne cijene institucije i izravni konkurenti (sport, crkva, kompjutorska industrija, strani jezici, glazbene škole, folklorna društva, vatrogasna društva...), ne cijene nas ni sami pojedinci u društvu – građani, a što je najgore od svega i izvor svih zala – ne cijenimo se ni sami!!!
A i tko bi nas cijenio kad smo organizacija u kojoj djeca u prosjeku provedu 2-3 godine-dok se ne odluče u čemu će dalje biti aktivni – u sportu, jezicima, kompjuterima ili glazbi. Tada nas napuštaju, a mi kukamo zbog toga, i cijelo vrijeme nam je kriv netko drugi.
A osim prihvatljivih “vanjskih faktora” koji otežavaju posao svima (teška ekonomska situacija, besposlica, besparica) ipak su tu najbitniji unutarnji faktori koji nas koče. Jer – nitko ne može reći da unatoč besparici sportovi ne bujaju, da se strani jezici ne upisuju “leva-leva” , da kompjutorskih igraonica, kućnih PC-a, mobitela, play-stationa nema sve više i više, da se sve više ne upisuje na klavir (pretežno) i sve ostale instrumente.
Odakle njima pare? Kako to da ih imaju za takve svrhe, a za izviđače nemaju?
Dragi prijatelji, mislim da nam je svima u glavi jasno u čemu je problem, mada veliki broj nas neće htjeti to priznati-svi oni PRODAJU svoj “proizvod”, jedino ga mi dajemo mukte, i još i sami znamo plaćati da bi ga netko uzeo.
To je kao u onoj izreci kad se želi prikazati koliko je neka stvar bezvrijedna:kaže se tada – “ umotaj je u 200 DEM (100 Eura, haha) pa je baci – možda je netko uzme...”
Ono što se daje mukte, bez obzira koliko bilo dobro, ne samo da ne cijene oni kojima se to mukte daje, NEGO SVE VIŠE NE CIJENIMO NITI MI! Naime, tko pametan će uložiti sve svoje maksimume na održavanje sustava organizacije kad za to nije adekvatno motiviran?
Ako netko nešto "proizvodi", ulaže u to golemi trud, svoje tjelesne, umne, emocionalne i sve ostale potencijale, a član mu neće doći na sastanak jer jednostavno danas ima “ligu pokemona” (nisam vjerovao da to stvarno postoji, ali eto-postoji), a idući put će vidjeti-dobra je serija na televiziji ili s društvom igra play-station, nameće se pitanje dokle takav čovjek može te svoje potencijale ulagati? Beskonačno ? Vrlo teško. Svatko ima svoje granice i “film pukne” kad – tad.
Djeca više ne sudjeluju-ona samo konzumiraju. Tako su naučeni i kući i u društvu. Kod nas konzumiraju mukte.
Dok ih od konzumiranja odviknemo, "film pukne". Ulazimo u tok rijeke koja teče niz brdo. Prelazimo preko svega, jer - što nam to sve uopće treba, dok nam se vršnjaci, prijatelji dobro provode vani. Kao da živimo od toga!!! Kao što, recimo, žive naši konkurenti. I naravno, dolazimo do pitanja - što god da se dijeli mukte - postoji razlog. Ili je kratkoročno, u svrhu promidžbe ili nečeg drugog, ili je -kao kod nas - dugoročno, jer to što imamo ne možemo prodati. Ni prodati ni darovati....Znači - nekvalitetno je, možda i smrdi...pa što ćemo mi tu i dalje?
Potencijali se, dakle, ulažu sve manje, na detalje se više ne gubi vrijeme, kocetracija pada, pada voljni moment, snaga je izgubljena...gubimo kadar! K vragu – ako hoće igrati te svoje pokemone-neka ih samo igraju...!!
Kvaliteta “usluge” koju nudimo sve je slabija. Onaj mladi predvodnik koji dolazi iza takve osobe i koji od nje uči i ići će na slijedeći tečaj – gleda slabu izvedbu i kopira je. Naravno, kopirajući slab original – kopija može biti samo slabija... Od jednog do drugog, kopije su sve nečitkije, sve bljeđe. Nerad, nered, neodgoj....pošasti....tako to ide.
I tko će onda slati djecu u nekakve izviđače kad ZNA da je to nešto – niti smrdi – niti miriše, ide se na nekakve izlete, logore...eto...
Pojam ODGOJA u glavama ljudi – članova Društva – ne zauzima mjesto.
Fluktuacija u organizaciji je tolika da se svake godine promjeni barem trećina članstva. Što mislite, oni koji su otišli (a otišli su jer nisu bili zadovoljni) – kakve signale svojoj okolini, Društvu, šalju? Pozitivne? Ne budimo smiješni. Pa ljudi imaju zdravu logiku – nisu više u izviđačima, znači da im se ne sviđa, znači da u najgoru ruku, ili nije dobro, ili je loše, a u najbolju ruku – nije interesantno!!!
Nemotivirani davatelji usluge (MI) tonu u apatiju i počinju priče – “...društvo nas ne voli, nismo interesantni, nismo profitabilni, briga koga za volontere, djeca su razmažena (što i jesu, ali nije od presudnog značaja), nema se novaca..” itd.
Takva situacija je na žalost ušla u čvrsti zatvoreni krug kukanja, plakanja i nerada...

KRIVICU IPAK VIDIM U NAMA SAMIMA!!
A zašto? Neka vam to kaže hladni jezik brojeva!
Na početku predlažem da izuzmemo onih par jedinica koje dobro rade. Jezik brojeva opisat će nam situaciju kod pretežnog broja jedinica.
Dakle:
od 365 dana u godini, cca 90 dana su ljetni praznici. Od tih 90 dana nekih otprilike 15 dana djeca su na logoru, a ostale dane ne rade ništa organizirano – uživaju u svome ljetnom raspustu. Blago njima!
U ostalih 9 mjeseci izviđačkog rada preostalo nam je još nekih 40 tjedana.
Uz ritam okupljanja jednom tjedno, recimo u subotu ili nedjelju, to sve skupa iznosi 40 redovnih sastanaka od po 1 sat vremena. E – bilo bi tako kad ne bi bilo Nove godine, Božića,Cvijetnice, Uskrsa, 3 Kralja, Tijelova, što onih 40 sastanaka drastično smanjuje na nekih 34. To sve skupa iznosi 34 sata.
Prema nekom uobičajenom prosjeku, patrola ne izađe u prirodu (izlet, bivak, šetnja) više od 3-5 puta GODIŠNJE!! Neka je i svih 5 puta, i neka su to u 4 izleta i jedan bivak, to sve skupa iznosi oko 80 sati.
Nemojte ovim brojevima tražiti “dlaku u jajetu”. Nigdje nisu daleko od istine-kod nekoga su manji, kod nekoga veći, ali to je otprilike prosjek.
Dakle, na zimovanja u cijelome SIH-u u prosjeku po članu otpada možda 1 dan.
Dodatne aktivnosti – povodom BP dana, povodom Betlehemskog svjetla, dana planeta zemlje, i tako tih datuma kada su predviđene akcije, neka je još 5 dana ukupno (iako nije) po nekih 2-3 sata.Ukupno 15 sati.

I neka dodatnih aktivnosti ima još u prosjeku toliko – još 15-ak sati, i to je otprilike naša stvarnost.
Ako to sve skupa zbrojimo, situacija je slijedeća:
Članovi se u prosjeku izviđačima bave nekih 65 dana. Od mogućih 365. Onih 300 poklanjamo sportu, video igrama, kompjutorima, crkvi, stranim jezicima, glazbi, folkloru, vatrogascima...
Ostalih 300 dana djeca RADE NEŠTO DRUGO!!!
I onda – koji smo to mi faktor?
I – kako to mi sklanjamo djecu s ulice?
Onih par vikenda?
Smiješno.


Rješenja?
OPTIMALIZACIJA ČLANSTVA - koliko VRHUNSKIH kadrova – toliko članova! Ma koliko bolno spali na 500 – 1000 članova....Vrhunski kadrovi – vrhunske kopije! Nadogradnja moguća i izgledna. U 5 godina vratili bismo se na sadašnji broj, s razlikom u radu, količini akcija, kvaliteti članstva i kadrova. Prihvatimo tužnu činjenicu da u ovome trenutku nema nikakvih preduvjeta da svako mjesto ima svoju izviđačku jedinicu, a iz ove polazišne točke neće ih biti ni kroz 5 godina, ma koliko mi to strateški planirali.
STANDARDI u radu, vođenju i organiziranju ! Od samog pripremanja sastanaka, organiziranja aktivnosti-do standarda za profil voditelja i osnivanje novih udruga. Tko ih ne poštuje ne može biti član SIH-a. Postavljamo standarde, ODREĐUJEMO PRAVILA, biramo tko će biti s nama. Tada Bukva ne bi radio ono što radi. Je li dosta toga da svatko tko nosi maramu i kaže da prihvaća zakone može biti izviđač?Određujemo standarde i za ćlanove-neka biraju što će biti, ne može imati 5 aktivnosti pa u izviđače ako stigne. ELITNA ORGANIZACIJA - to nam je izlaz. Ne elitna po isključivosti profila djece, nego elitna po načinu rada, odnosima....standardima.
TRŽIŠNA UTAKMICA – izlazak iz uloge outsidera. Ekonomska članarina (uz socijalnu osjetljivost), kvalitetna PONUDA (program, aktivnosti, standardi)
STRUKA – definiranje stručnog profila našeg programa. OK-mi djecu odgajamo koristeći program širokog spektra-od sporta, preko topografije, do kulture. To je OK. Međutim-što je ono što nas obilježava? Predstave? Sumnjam. Utakmice scout-ball-a, nogometa, košarke? Pa ne možemo se mjeriti s onima koji to jedino i rade.
Definirajmo dakle, umjesto što se ljeti idemo kupati, a zimi skijati (ni u čemu se ne ističemo pred konkurentima) – što je ono što je naše, što nitko drugi od nas ne radi bolje!
MOTIVACIJA kadrova. S ekonomskom članarinom u jedinicama sve je moguće. Ne bih o modalitetima – svatko će ionako odabrati svoj.
SUSTAV NADZORA – ako smo udruženi zbog zajedničkog interesa, a on je ovaj-gore napisani, tada mi određujemo pravila i mi određujemo sustav nadzora.
PARALELNI (DOPUNSKI) SUSTAV – rad s djecom-neizviđačima, plaćen kroz projekte-za osiguranje novca i statusa u budućnosti. Škole u prirodi, kampovi šumski i morski s labavim izv.programom – bit će sretna djeca koja nikada neće biti izviđači i sretni će biti izviđači.
OPTIMALIZACIJA FINACIRANJA – managerski pristup resursima SIH-a i projektima.
PROIZVODNJA ODRASLIH - WOSM stalno "tupi", a mi se povodimo za njima (ja do duše ne) kako trebamo regrutirati odrasle u organizaciju. Jest da ne bi!!! Svi ostali ih "proizvode"- odrasli dolaze iz organizacije i tu ostaju, jedino kod nas ih, kao, treba regrutirati. Kao da smo gubavci pa netko treba milosrdno doći nas liječiti. A kada smo imali brđana k`o kiše, onda nismo trebali? Gdje je tada WOSM bio-ekskomunicirao nas zbog ideologije!!! Nonsens.

Prijatelji, možda ovdje još štogod nedostaje, pišem u žaru, bez stanke, iz mene teče...možda i pretjerujem s tekstom, ali moram reći još samo nešto, pa se prepuštam vašem sudu:

Uskoro će izborni Sabor. Glasovat ću za onoga tko mi (nam), uz dobre vlastite reference, ponudi ovakav ili sličan program za iduće 4 godine! Bez obzira do koje će faze stići - onaj tko krene ovim putem imat će moj glas. Ne prejudiciram ništa jer još nemam pojma ni o čemu – tko je kandidat i za što.
Ali, ako se uglavnom slažete, možemo svi skupa tražiti ovako nešto. Možemo zajedno kazati – MI HOĆEMO TO! Pa makar prve 4 godine bile samo priprema za iduće 4 godine kada bismo krenuli takvim putem.
Jer – vrag ne spava!
Ako ćemo ostarjeti ( u što nema sumnje), barem onima iza sebe ostavimo ORGANIZACIJU I SAMOPOŠTOVANJE!!! Ostavimo im neku vrijednost, a ne dugove oca pijanca (bez aluzije, čista metafora) !

Mi to možemo ako hoćemo, a hoćemo ako želimo, jer – SIH SMO IPAK MI!!

Jesam li na pravom putu ? Jesam li sanjar? Jesam li usamljen?

Autor: pahuljica