Ako netko ima nešto protiv toga da se ovo dvoje ljudi vjenča neka kaže ili zauvijek šuti.  
 
E pa, ja NE MOGU šutjeti!  
 
Vjenčanje Krasanke i Dinga mora se zaustaviti jer imam neoborive dokaze (u obliku pisma s početka 20. stoljeća koje vam ovim putem prenosim) koji će promijeniti sliku o njihovom odnosu, poimanju izviđačke povijesti u svijetu, pa čak i putovanju kroz vrijeme. Sve što znamo o tim stvarima je krivo jer inače kako bi bilo moguće da pismo ovakvog sadržaja završi, sasvim slučajno, u mojim rukama? 
 
Uvjerite se sami... 
 
"Draga Krasanka, 
 
nikada neću zaboraviti trenutak kada sam te oslobodio iz prljavih ruku onog krvoločnog burskog plemena. Dok je njihovo zaluđeno bubnjanje polako nestajalo u daljini negdje iza naših leđa, ti si nježno privila svoju glavu uz moje rame. Bila si slaba na nogama, pa sam te morao nositi, a i da nisi, svejedno bi te podignuo i prenio kroz mračnu afričku džunglu, sve samo da osjetim taj mekani uzdah olakšanja koji ti se oteo kada si se naslonila na mene. Polako si zatvorila oči, nisi plakala, dovoljno suza se prolilo iz tvojih umornih očiju. I unatoč zamrljanoj kosi i licu, bila si predivna.  
Razmišljao sam o trenutku kada sam te upoznao, tebe, ženu britanskog znanstvenika čudnog nadimka po nekakvom australskom psu koji je bio na ispomoći u Burskom ratu. Kao da je ova granica Imperija i njeni divljaci zaslužila da kročiš pred njihovim očima i pod kapom afričkog neba. Promijenila si se. Ona ohola dama koja se iskrcala iz broda svakim danom se pretvarala u sve ponizniju stanovnicu divlje prirode da bi je na koncu progutao vrtlog događaja za koje nikako nisi bila pripravna: svađa s mužem, tvoj ljutiti odlazak, a zatim i nestanak, ekspedicija koja te tražila, a zatim i odustala. Svi su odustali osim tvrdoglavog časnika koji si je htio dokazati da onaj tvoj oholi pogled koji ga je danima prezirno pratio po kampu ne može zaustaviti čeličnu volju britanskog gospodina u potrazi za izgubljenom ženom. Promijenila si se. Sada si nevino stvorenje u sigurnim rukama šumskog čovjeka koje drhti na svaki šum i još razmišlja o nožu za koji je mislila da će zaustaviti njen život, a ne prerezati spone kojom su je divljaci vezali, podignuti u snažne ruke i dati se u bijeg prema šumi.  
Stao sam da bih se odmorio, pogledala si me sa zahvalnošću, a ja sam, protivno svom karakteru i društvenim normama koje su me godinama vezivale, protivno čak i vlastitoj volji, kao da me neka viša sila vukla, spustio svoje usne na tvoje. Bila je to takva noć. Bila je to noć kada se muževnost britanskog časnika otopila u rukama udane žene. Pojmovi kao što su čast, odanost i prijateljstvo izblijedjeli su u tvojim rukama dok si unosila tračak strastvene nevinosti u srce afričke džungle i okorjelog vojnika. Poželio sam da to traje vječno. 
Sutradan ćemo te vratiti tvom mužu, ja ću brzo otputovati natrag u Englesku, čeka me ženidba s Olave, ona je dobra, poštena i kreposna žena, još se ne poznajemo, ali valjda će i ljubav s vremenom doći, ako ne, uvijek ćemo imati poštovanje, a mi se vjerojatno više nikada nećemo vidjeti. Možda jednog dana pronađem nekakav banalan razlog da bi posjetio Brownsea Island tvog muža i samo na tren vidio tvoje lice, ponovno čisto i damski oholo, a opet možda i ne...  
Ovo pismo ti pišem na palubi broda za Englesku, a zapravo nisam tu, jedan dio mene uvijek će ostati tamo, na livadi u srcu afričke džungle gdje je i dio mog srca ostao..." 
 
Uvijek tvoj,  
Robert 
 
 
Dragi Krasanka i Dingo, sretno vam vjenčanje!  
Ili da kažem sretno vam buduće putovanje u prošlost koje će promijeniti sudbinu izviđačkog svijeta?!

Autor: Marin