Dok pišem ovu kolumnu, priprema se, po značaju, najveći ispraćaj nekog pokojnika u povijesti. Možda po broju prisutnih neće «dohvatiti» onaj Homeinijev (mada – milijun više-milijun manje...), ali po značaju će svakako steći «primat». Ovo «natjecanje» normalnoj osobi vjerojatno zvuči malo nakaradno za situaciju kad se čovjeka odnosi na mjesto vječnog mira i počinka, no u današnjem natjecateljskom svijetu i društvu koje sve vrednuje kroz postignute rezultate, to se, eto, tako gleda. 
Hoće li dolazak preko 200 državnika i obnašatelja najviših funkcija išta promijeniti? Vjerujem da neće, jer će po povratku kući opet svi zauzeti svoja mjesta «ptica grabljivica» ili pak «plijena». 
Lijepo je doći se pokloniti osobi koju cijeniš, koja je ostavila za sobom dubok trag, duboku brazdu zasijanu sjemenom biljki ljudskih vrednota. No, pompa kao pompa – ona služi «velikima» da bi pokazali svoj status. 
Nema ovdje niti riječi o malim ljudima kojih je u Rimu već preko 4 milijuna (skoro pa jedna Hrvatska), riječ je o «budžama» koji moraju vidjeti i biti viđeni. Prilika je to za mnoge razgovore, dogovore, prebijanja dugova, stvaranje novih... 4 milijuna «malih» ljudi tu je, kako izgleda, tek dekoracija.  
Je li to baš tako? 
Mali ljudi dolaze iz svoje ljubavi, poštovanja, vjerovanja.... dolaze u potragu za svjetionikom koji se ugasio, a na obzoru nema drugog. Tko zna kakav će biti novi Papa. Svi Kardinali pričaju o tome da bi trebao biti poput ovog dosadašnjeg. A vjerujem da je lobiranje započelo još prije barem dva mjeseca, ako ne i davno prije...I vjerujem da im navedena karakteristika nije baš prioritetna. 
O neukusima kladionica glede izbora i svih sličnih stvari, ne bih trošio riječi. Ali vjerujem da ih ni pok. Karol Vojtila ne bi osudio-pa zna on svoje! Ljude. 
Ako sve to vidi od gore, tada se vjerojatno slatko smije ljudskoj potrebi za glamurom, čak i u tužnom času pokapanja zemnih ostataka vjerojatno najpoznatije osobe na svijetu. Smije se cijelom kolopletu utrke u izvještavanju, trci za profitom ostvarenim na tuđoj zloj sudbini....Smije se svemu, jer – ako je vjerovati – gore sve ovozemaljsko pada u vodu. Ili gdje već....? 
 
«Drugi svijet», zagrobni život, stvoren je u glavama ljudi prema mjeri onih koji su ga izmislili, ili barem uprizorili. Kao pandan ovozemaljskim LJUDSKIM grijesima, ili zaslugama. Znamo svi-većina bi po tome išla DOLJE, pa je u međuvremenu zamišljeno i čistilište. Kome je ono bilo više potrebno – ljudima ili crkvi - ostavljam svima na razmišljanje, definitivno nisam autoritet ni stručnjak na tome polju, a svoje ću mišljenje zadržati.  
Kad bi ljudi ne samo slušali, nego i ČULI riječi kojima ih je i Papa pozivao da budu dobri ljudi, vjerujem da u nekoj ne tako dugoj eri sadašnje viđenje kršćanskog Raja i Pakla više ne bi egzistiralo. 
Eh, kad bi ljudi ČULI.  
Papa Ivan Pavao II jedan je od onih čije je riječi vrijedilo slušati i čuti. Bili vjernici ili ne, bili kršćani ili ne, njegove su riječi svakako odražavale čistu i dobru stranu čovječanstva. Od osobe na tome mjestu to se i očekuje. Mada povijest Krščanstva nakon Isusa na ovamo i nije baš pamtila takav uzor. No, konačno se pojavio takav i to , valjda ne slučajno, Slaven. Kretanje državnika po Papinim putokazima dovuklo bi Svijet na granicu s Rajem gdje bi Raj i ovozemaljski Svijet bili jedno drugome odraz u ogledalu. Ovako su antipodi, svaki sa svoje strane onoga što Svemir znači, udaljeni mnoštvo dimenzija jedno od drugog.  
Državnici svojim glamuroznim nastupom, ovijeni habitusom hodočasnika, stvaraju novi SIMBOL ! Sliku malima za klanjanje. No sprovod Ivana Pavla II postat će, barem što se državnika tiče, promašaj na razini blještavila, jer se NIŠTA BITNO nadalje zbog njihova prisustva i sjaja neće dogoditi. Barem ništa DOBROG, ništa što će Svijet učiniti boljim.  
Ono što Svijet može učiniti boljim dolazak je 4 milijuna neznanaca, anonimusa, da skupa nazoče zalasku SUNCA koje su imali. Ljudski rod samo u zajedništvu može iznjedriti novo takvo sunce, u nekom drugom obličju, ili sličnom... Valjda je ljudski rod iznjedrio i ovog Papu.  
Ako ga je dao sam Bog, dao ga je jer je bio potreban. I jer su ga ljudi zaslužili. Bio je nova Nada generacijama nakon druge velike svjetske katastrofe. Katastrofe čovječanstva i čovječnosti! Ispunio je svoju misiju Nade i Bog ga je vratio k sebi. Svatko želi u svojoj momčadi najbolje «igrače».  
Novo takvo sunce treba opet zaslužiti, a prava je šteta što od cijelog blještavila koje će iskakati iz tužnoga ozračja, oni koji bi to najprije trebali vidjeti, svojim zaslijepljenim očima nisu to u stanju. U stanju su ostaviti simbol, sliku pisanu svojim «rukopisom» moćnika, porukom koja prekriva Papine retke...Tako se vlada! 
U Rimu će se sutra odvijati nevidljivi sraz zajedničke većine (ljudi) i izdvojene manjine (političara)! Dobra i zla. Čovjek na svome sprovodu to ne zaslužuje. A Papa? Valjda zaslužuje, ili je to čak onaj rukom neispisani dio njegova testamenta koji nije bilo moguće pročitati šturim razumijevanjem pisane ostavštine, jer se takav «zapis» ostavlja samo u slikama i događajima - onome tko ZNA vidjeti, uočiti. Da «pročita» tragove u Vremenu.  
Sposobnost prepoznavanja i čitanja takvih tragova ćemo morati sve više razvijati na putu do novoga SUNCA! Vlastitim sprovodom, možda odavno anticipiranom slikovitom porukom, Papa kao da je cijeloga života svojim djelovanjem pripremao baš to. Na takav nam način ostavlja najvidljiviju, ali većini najnerazumljiviju oporuku i putokaz. Dva «tabora» - dvije suprotnosti, svijet budućnosti i nevaljale sadašnjosti – na istome mjestu. Hoće li ikada oni kojih je daleko više shvatiti da njima upravljaju oni kojih je daleko manje? To se običnim ispisivanjem na papiru uistinu više ne da objasniti. Ne dopire do mozga... Možda Papina «završna slika» sve to pokaže bolje nego tisuću riječi... 
 
Znanstvenici su jednom otkrili muhu čudna ponašanja. Uzela bi plijen, uzletjela i naglo ga s velike (za nju) visine ispustila u prašinu.  
Otkrili su da je na taj način zakopavala hranu kako bi je sačuvala za poslije. Tim otkrićem došli su do zaključka kako je u odnosu na ostale iz svoga roda ta muha otprilike 4 milijuna godina naprednija. Prerana prethodnica evolucijskog procesa. 
 
Imam osjećaj, uviđajući kakav je ovo Svijet, da je možda i Papa bio takva napredna ljudska jedinka- iskoristivši maksimalno položaj koji je imao da svjesno pokuša ubrzati evoluciju ljudskog uma. 
Ne bih volio da sam u pravu glede njegove prerane pojave, ali nadam se da ni evolucija nije čista zakonitost bez iznimaka.  
Ovi primjeri ipak potkrepljuju tu Nadu.  
 
 
 
 
 
 
 

Autor: pahuljica