Kada ode pravi, istinski izviđač, kao da je netko otkinuo dio mene. Kao da se neka nevidljiva izviđačka Sila pokolebala i odmah se to oćuti u cijelome Univerzumu. Vjerujem da je tako kod svih izviđača. Kad uz to ode i prijatelj, počinje ono čudno proživljavanje kojim pokušavam(o) shvatiti… Koji razlozi ili barem - komu i čemu je taj odlazak ravnoteža?!?
«AKO SE PITAŠ JE LI SVRHA TVOGA POSTOJANJA ISPUNJENA, SJETI SE DA SI JOŠ UVIJEK ŽIV!» Onaj tko ode, tu je svoju svrhu, prema tome, ispunio. Vjerujem da se nitko neće upitati je li Ivica svojim odlaskom ispunio svrhu … Tko ga je barem malo poznavao, druženje i suradnju s njime primio je kao trajno DOBRO. Mala Bistra, mjesto koje je Ivica pretvorio u jednu od hrvatskih izviđačkih metropola, mislim da mu za to Dobro, za to Ostvarenje, treba dati trajno obilježje. Mi ostali smo njime već dobrano obilježeni!
Otišao je, sam odabravši svoj put; kojim se orjentirima koristio nećemo saznati. Tu je topografsku «caku» sačuvao za sebe… Čovjek visokih kriterija sebi je postavio one najviše moguće; mišljavši da ih nije dosegao uputio je sebi posljednju kritiku i prepustio se najvišem sudu. A svi smo mu mogli reći isto ono što će čuti i s one strane – uradio si, prijatelju, više nego će 99 % ljudskih obličja na ovome svijetu uraditi tijekom cijelog svoga života! Kako ti to nije bilo jasno !!?
Nedavno sam objašnjavao svojim roditeljima kako sebe smatram uspješnim i kako sam svoje najveće uspjehe u životu već postigao. Na njihov upitan pogled objasnio sam im da nema dijela Domovine gdje nema barem jedna osoba koja će mi podariti osmjeh, veselje, pomoć…što bilo… I to smatram svojim najvećim uspjehom. Pitam se je li Ivica postavio previsoke kriterije ili sam možda ja postavio preniske? Ako je netko ostavio dobro utrt put, pozitivne i vidljive tragove za sobom, onda je to svakako Ivica. U organizaciji, u ljudima, nama…s kojima se stalno susretao i družio. Nemjerljivo je čuđenje i žalost zbog ovoga čina… Izviđač koji svojom vlastitom voljom odlazi tamo odakle nema povratka – do danas mi je bio nepoznat pojam – niti kao mogućnost ili tema za promisliti! U samim izviđačkim zakonima dobra volja, veselje, vedrost naglašene su karakteristike izviđača. U odabiru načina življenja izviđači su i danas za mene oni «viši», «nedodirljivi», oni koji se mogu pohvaliti (kao što se i sam hvalim) brojnim prijateljstvima, druženjima, veseljima, akcijama, šalama i sitnim prijateljskim podmetanjima – opet i samo zbog zajedničkog veselja, zbog života samog po sebi i jednog za sve nas. Za napustiti sve to, ostaviti svu tu ljepotu druženja, oplemenjivanja jednih drugima, trebao je razlog jači i od života. Jer – sve navedeno je jedan uistinu lijepi život. Ivica – sudionik, među glavnim akterima tog i takvog života, pronašao je razlog usamljenome odlasku negdje…. Od srca se nadam da je taj razlog ispunjen; da to što je prerano potražio - TAMO zaista postoji i da je ljepše od ovoga ovdje!
Sve se više priklanjam razmišljanju kako su ona naša česta izviđačka prepucavanja i tvrdoglavosti toliko suvišni u toj posvemašnjoj izviđačkoj ljepoti življenja. Ljepota je bezvremenska, bez kraja i konca. Ljepota življenja! Ljepota življenja s prijateljima, druženje, pomaganje…. Uistinu bi bilo lijepo kad ne bismo jedni drugima skakli u oči na brojnim sastancima, ili, recimo, na forumu na web-stranicama…. U svijetu otuđenja mi izviđači smo jedna istinska i izdašna OAZA ljepote prijateljstva i druženja, ljepote života. Iz te oaze, ničim prisiljen, ni od koga povučen, jedan bistri(ć), osvježavajući potok je iscurio, istekao, ishlapio… pohrlio nedoživljenom! Dok nam se isparenja jednom ne prožmu- ništa drugo nećemo saznati. Pitam se – je li to možda bila čaša vode pružena znancu i neznancu da im utaži žeđ? Ako jest – ispunila je svrhu postojanja! Zahvalan sam na svakome gutljaju!
Izbornik
Kolumne
Marka Engela
