U subotu, tijekom susreta brđana bio sam na putu s prijeteljem Arsom do Zadra. Na povratku pustio je kazetu najvećih Oliverovih hitova – onih starih. Razgalio sam dušu i pjevao cijelim putem skupa s Oliverom, skupa s Arsom. Odavno nisam to slušao i pjevao. Kao da smo nešto slutili…. Od trenutka kada sam danas prvi put, u 13:00, na radiju čuo da je veliki skladatelj i pjesnik mediteranskog ozračja Zdenko Runjić duhom napustio treću dimenziju, u posebnom sam raspoloženju. Osjećam da trebam napisati nešto za ispraćaj, nešto za zbogom. Otišao sam na Baćvice – trenutno najljepše splitsko mjesto za popodnevnu kavu i uz pratnju juga, uz vizualnu komunikaciju s valovima razmišljao…razmišljao…sjećao se i tugovao. Kao i sada… Izgleda da je nešto od njegovog duha ostalo-jer Baćvice se nisu promijenile, more i valovi su isti…Juhhuuuu…NIJE OTIŠAO SKROZ!!!! Ali, na ovaj zemaljski, trodimenzionalni način ipak jest… Slažem se s onom istočnjačkom mudrosti koja tvrdi da ako se pitaš jesi li ispunio svrhu svoga postojanja na ovome Svijetu-sjeti se da si živ! Što znači da nisi još ispunio svrhu. Zdenko Runjić je, dakle, po tome svrhu ispunio. Kao jedan od brojnih svjedoka mogu reći – I te kako ju je ispunio! Pisati nekrolog o Zdenku Runjiću zahtjeva hrabrost nekoga tko ga osobno nije poznavao i tko ne zna puno o njegovom privatnom životu. Ipak – pokušat ću jer se želim izraziti. Želim iz sebe izbaciti barem dio ove tuge i podijeliti je s vama – svojim prijateljima, pa mi oprostite što vas možda time opterećujem…
«Kad zadnja sunčana zraka za Marjan umorna zađe Križevon kalom, niz Varoš pojde Na Rivu Picaferaj…
Na kosti nosi on skale Da more užgat ferale Klapadu stare, žute postole Ča su se sjale na bal…»…. («Picaferaj»-splitski festival 1967, Oliver Dragojević)
Pjesnik onoga staroga Splita, Splita Miljenka Smoje, ribara s Matejuške, posljednjih težaka, početaka turizma, veselog života u zajebanciji u doba oslobađanja ljudi od društvene stege, prvih rock-sastava 60-ih, sudara mladih i starih generacija, pisao je o svemu u svojoj sredini. Svemu o čemu vrijedi zapisati. U tome obliku i on je svojevrsni kroničar našeg Velog mista. Zapažajući crtice iz svakodnevnog života i stavljajući ih u okvir bez vremena, ušao je u naše živote i zadržao se u njima. Niti slast direktorske fotelje u najvećem splitskom kombinatu «Jugoplastici», kao ni mjesto vratara u Hajduku – ono što bi većina stanovnika Splita priželjkivala kao mjesta svog života - Zdenku nisu bili miljei u kojima bi se njegov nemirni umjetnički duh skrasio. Glazba, ova mediteranska, postala mu je veliki topli gostoljubivi dom i u konačnici odredila njegov život, a slobodno se može reći i naš-stanovnika Splita i Dalmacije. Jer - unatoč svim promjenama – Mediteran je zadržao neke konstante, a te konstante Zdenko Runjić je i te kako znao prepoznati i zabilježiti na svoj način. Njegov mediteranski nerv znao se povremeno transformirati i u čisto umjetnički nerv, kad takvom duhu nije bitno odakle je, jer pravi umjetnik zna pronaći emocije svugdje. Tako su prije svega nastale i pjesme koje nikako ne možemo vezati uz Dalmaciju, barem ne PRVENSTVENO uz Dalmaciju. «Vrbe uz rijeku», vlati koje se «tužno svijaju poljem» i jesen - svakako nisu ona dalmatinska špranca po kojoj nastaju pjesme o ovome podneblju. Davna 1967. godina, pjesma «Vrbe» i pjevač Stevan Zarić. Isto tako ni «kuštravi dječak» iz nekog predgrađa koji je «lovio prvo sunce po dvorištima, punima neba i ptica»… «Potraži me u predgrađu» - pjesma koja bi sigurno prije pristajala uz neki veći grad u unutrašnjosti… "Vaš šlager sezone", 1968. godina i pjevač Lado Leskovar. Crtice iz života, melodije koje izvlače one najplemenitije i nadublje emocije – to je bio Zdenko Runjić; i svi oni veliki pjesnici koji su uz njegovu glazbu pisali stihove ; i svi oni veliki pjevači, kakvih više nema, koji su njegove pjesme vezivali uz svoje ime, a nas uz sebe, nas uz naš kraj, nas uz Zdenka…. Čovjek bio je, koji je volio svoj grad onako kako se grad jedino ispravno i voli – stalno i bez busanja u prsa ! Stalno i ljepotom! Ljubavlju bez ostatka, ljubavlju koja kod voljenog «bića» uočava i voli i nedostatke. To je prava ljubav ! To je bio taj Čovjek, ljubavnik svoga grada, ljubavnik našeg podneblja. Pojaviviši se na splitskom festivalu još na početku, postao je njegova konstanta po sudjelovanju, ali i po uspjesima-pjesmama kojima je raspjevao bivšu državu, a nakon osamostaljenja nastavio je raspjevavati ovu našu novu-mladu. "kapetane moj", «Nima Splita do Splita», «Pismo ćali», "Ja ne mogu drugo nego da je volim", « Ča će mi Copacabana», «Sunčane fontane», «Bijela lađa», «Malinkonija», «Skalinada», «Galeb i ja» (smiješno kako je nitko iz prve nije uopće prepoznao niti kao hit – bila je vrlo nisko plasirana), «Piva klapa ispo` volta», «Vjeruj u ljubav», «Prozor kraj đardina», «Splitski tango» … samo su «vrh brijega» njegovih pjesama kojega bi se mirne duše moglo usporediti s najvišim svjetskim vrhovima. Mnoge od njih već su odavno prešle u područje narodne baštine... Svojim je djelovanjem dao doprinos profiliranju Dalmatinaca kao hrvatskih «crnaca» koji se, kao i u Americi, samo bave sportom i PJEVAJU. Gurajući stalno nove pjevačke zvijezde iz našeg podneblja odjednom ih se toliko nakupilo da se spomenuta profilacija Dalmatinaca mogla navesti kao jedina ispravna…mada nema veze s istinom… «Runjićevi» pjevači i pjevačice vidno su se uvijek isticali među kolegama. Za pamtiti je samo vrhunske pjevače i pjevačice s kojima je surađivao i kroz njihove glasove pleo mrežu mediteranske ležaljke pod borovima i cvrčcima, mrežu od mora, proljetnog sunca, ljetne hladovine, galebova, tiramola s lancunima i mudantama, svakojakog domaćeg svita…Zdenko Runjić njegovao je belcanto kao temelj mediteranske pjesme bilo da je bila riječ o šlageru, šansoni, kanconi ili tek jednome od mnogih lakoglazbenih pop-hitova. Zdenko Runjić, taj i takav, spjevao je najljepše himne Dalmaciji, Splitu i Mediteranu. Porijeklom iz Labina Dalmatinskog, rođen u Slavonskom Brodu, kao da je uvijek iznova letio notama i stihovima preko svih naših krajeva, pa se tako slobodno može reći da je postao najplodnijim skladateljem, a ujedno i najboljim u toj klasi. Ako je Arsen najbolji kantautor, Josipa, Tereza, Radojka, najbolje pjevačice, a Vice, Oliver, Mišo najbolji i najpopularniji pjevači, tada se Zdenka Runjića bez ikakvog oklijevanja može nazvati najboljim našim skladateljem mediteranskih šlagera i osobom koja nam je time «začinila» ljetna i proljetna popodneva u slatkoj izmaglici «fjake», kao i romantične večeri na ljetnim terasama. Hitove koje je «umijesio» vještim skladateljskim kombinacijama nota i ritmova pjevat će još mnoge generacije, a Mediteran koji nestaje na ovaj će način ostati zapisan i uramljen poput slika velikih slikarskih majstora, preko kojih poznajemo život u prošlosti. Jedinstven među kolegama, onaj od kojeg se «posuđuju» glazbene fraze (ili čak i cijele pjesme) baš je po svojem autorskom glazbenom izričaju bio onaj koji je imao pravo kazati-«Ja sam svoj!» Time što je bio svoj postao je ujedno i naš - «štandarac na pjaci» oko kojega se svijet okuplja, kojega prepoznaje kao svoju odrednicu. Jedno od obilježja svoga grada s kojim se ljudi mogu hvaliti da ga imaju. Da smo ga imali ! Ipak, vjerojatno su oni koji će za njime najviše žaliti (osim članova obitelji) naši iseljenici kojima su Zdenkove pjesme bile «ljuta trava na ljutu ranu». Kad te dohvati nostalgija u tuđem kraju – pustiš Olivera, Meri, Mišu, Terezu, Karana…, a s njima pustiš i suzu. Tako i ja danas cijeloga dana od kad sam saznao tužnu vijest puštam suzu sa suzom kad god se primaknem nekom radio aparatu, jer nema te lokalne postaje koja od saznanja za Zdenkov odlazak ne pušta njegove pjesme. I to boli… Na ljutoj rani ljuta trava peče, žari, boli… no tako se rana liječi, a nakon nekog vremena, nakon boli, Zdenka ćemo se sjećati sa sjetom… Ili radošću - jer nam je uljepšao živote ! Buduće generacije čut će za njega, registrirati njegovo prošlo postojanje i zaljubiti se ili ne u njegove pjesme. Mi koji smo mu suvremenici svakako nikada nećemo iz sebe izbaciti to neisplakano more sjete, sjećajući se svog djetinjstva i mladosti kada je između puno manje pjesama nego ih postoji danas skoro svaka njegova bila poput kampanela iznad svih gradskih kuća. Mogu se izgraditi i grade se i puno više zgrade od kampanela, ali kampanel uvijek ostaje kampanel, jedan i jedinstven i ima svoju funkciju. Tako je i sa Zdenkovim pjesmama.
Završit ću stihovima iz pjesme «Dani ča i` nima» koju je davne 1968. godine (nisam siguran u godinu) otpjevala (možda i najbolja) splitska pjevačica Maruška Šinković.
«Stojim na žalu usrid naše vale dok gledam vale di se žalom šale i na one dane mislim ča i` nima ča dojdu dikod u snima
I sam na žalu čeka si me samu Ka bilo jidro na pučine dlanu Di nestaje i tone u svanuće Sve dalje od vale di snili smo jučer
Znam ničeg sad nima, sva je pusta vala Ni sike nima na kojoj san stala Ostali su samo dani ča i` nima Ča dojdu dikod u snima
Znam ničeg sad nima pusto je u vali Uspomene naše raznili su vali Jedino još že`ja sad me ovod goni Da slušam žalo di zvoni…»
Mene je ta že`ja danas odvela na Baćvice, na centar Mediterana Zdenka Runjića, Mediterana koji s njim polako odlazi. Uživam u posljednjim djelićima vremena oplemenjenog takvim Mediteranom, ali i kad nestane uživat ću u njemu kroz pjesme Zdenka Runjića. Nadam se da ćete i vi !
Za svoj oproštaj od velikog umjetnika napisat ću i nekoliko vlastitih stihova, jer emocije vuku druge emocije. Ne želim ih kriti, jer ono za čime vrijedi plakati treba i oplakati. Neka teku….. Stihovi koje ću vam podastrijeti upravo su vezani uz iseljenike i njihov doživljaj rodnog kraja kojemu se uvijek teže vratiti. Iako to ide teško, njihov san o povratku, dodatno potenciran kroz pjesme Zdenka Runjića, glavna je nada koja ih drži u životu. Svima nama koji iz kojeg bilo razloga odlazimo iz Splita nostalgija se počne povećavati s kvadratom prijeđenih kilometara, a netom po prolasku pored table s imenom grada. Vjerojatno je tako svakome kad odlazi iz svoga grada/mjesta/sela. Tu za nas nastupa Zdenko Runjić i njegovi PIVAČI ! I nastupat će stalno s vrha "skalinade" do kojeg se Zdenko, eto, konačno popeo… nastupat će da nam "...skine križ sa duše..." Nostalgija... malinkonija… Možda slijedeći stihovi nisu prikladni stati uz nekrolog o najvećem mediteranskom lakoglazbenom umjetniku, ali kako rekoh – emocije su to i nemojte mi stoga zamjeriti na toj gesti, ja sam se morao nekako izraziti…
ST – BLUES
Opet dodir! Dodir bruji, dodir dodirujem Hvatam Svemir ! Svemir struji, Svemir požurujem Malo sna u zagrljaju I nježnost u zavežljaju Snom putujem
Svuda oči…oči…sve oči urokljive Tuđe noći… noći nepodnošljive U smiraju epizode Skitalačke razonode Neutažive
Sad miris…zvuci…i ugoda ona ista ! U očima stara caklina se blista Ljepši od povratka o njem` je san !
Bilo bi odveć patetično završiti s «Hvala Zdenko!», ali k vragu, valjda patetika zato i postoji….
HVALA Zdenko !!!
P.S.-za sve krivo navedene podatke u ovome tekstu možete me obavijestiti SMS-om ili pozivom na mob. 091 7888 249. Mail mi ne radi, komp mi ne radi i ovo šaljem s Tudijevog kompa. Hvala na razumijevanju.
Izbornik
Kolumne
Marka Engela
