Bilo bi nepravedno da u doba Olimpijade nitko ne napiše ništa o svemu tome. Evo malo razmišljanja, nevezano uz sama sportska događanja... 
 
Ljudska se priroda već tisućljećima ne mijenja. Stoga je i u narednim tisućljećima iluzorno očekivati makar bitnu, a kamoli revolucionarnu promijenu. 
Dok ne nastupe neke značajne promjene u ljudskom biću, bit će uvijek onih koji imaju i onih koji nemaju, kao i onih koji žele nešto što imaju oni drugi. Bit će ratova, ugnjetavanih, opljačkanih, zlostavljanih. Bit će nepravde, zlo će se i nadalje opasno suprostavljati dobru. 
Olimpijada, kao mala oaza mira, trenutak ideala, kratko razdoblje u kojemu se nemoguće uprizoruje kroz prizmu mogućeg, slika je ideala zbog kojeg Olimpijada kao jedinstveni događaj u sportskome svijetu i postoji. 
Trenutak prosvjetljenja gospodina de Couberteina, onaj trenutak koji nam se, uglavnom rijetko, svima dogodi kad nam nešto «svane», «zasvijetli lampica», kad doživimo trenutak prosvjetljenja ili iluminacije, a radi se obično o nečem velikom prema našim vlastitim mjerilima, dakle taj, de Couberteinov trenutak, svijetu novog doba ponovo je ponudio uprizorenje koje je ove godine preko malih ekrana ili in vivo pratilo preko dvije milijarde ljudi.  
Sama natjecanja ljudima su važna zbog nekih drugih razloga, ali sve ono van natjecanja, a naročito ceremonijal otvaranja Olimpijskih igara, o kojemu ovdje govorim, izravni je zakorak u povjest od koje, kako se stalno tvrdi, trebamo učiti.  
Nije slučajno Pierre de Coubertein zakoračio u povijest i nije slučajno odabrao motiv koji je u toj povijesti glede općeg mira najjasniji, najsvjetliji-grčke olimpijske igre. U cjelokupnoj civilizaciji boljeg i većeg primjera nema. Bez potpisivanja ugovora, bez dogovora među Predsjednicima i državnim činovništvima – ratovi su se obustavljali, mir je sporazumno nastupao, mir je sporazumno vladao. Po prihvaćanju cjelokupne ljudske mase mir se podrazumijevao i nije se «donosio» nego je «nastupao» - sam od sebe, općim stanjem ljudskog uma, tadašnjim vrhunskim civilizacijskim dosegom. 
To se više nikada nije doseglo, ali očito je – ljudi bi voljeli dosegnuti taj ideal. U tome ih jedino koče – drugi ljudi. A sve smo to mi. Nema nas i njih, to smo sve MI ! 
Za nekoga nam pravila važe, za nekoga nam ne važe. Tko nam se sviđa dali bismo mu sve, a onome tko nam nije po volji – rado bismo ga izuzeli iz tog blagoslova kojemu rado težimo, ali samo težimo. 
Činjenica jest da bez zla ne bismo znali što je dobro, jer u Univerzumu postoji ravnoteža. No zato postoje ti rijetki trenuci u kojima se zajedno masovno prosvijetlimo i ukaže nam se «božanstvo» - IDEAL ! 
Nakon još jednog ceremonijala otvaranja Olimpijade, vidio sam kako sportaši dviju Koreja nastupaju zajedno u mimohodu, držeći se za ruke, dajući vladarima jasan signal! Vidio sam (čuo) ogroman pljesak Iračanima i Palestincima, ali nije bilo neugodnih tonova prema Amerikancima, Izraelcima, Englezima... Svi su dobili aplauz-jer su došli u miru i nastupat će u miru. 
MIR ! Mir je po svemu tome jedno božanstvo. Osjetiti trenutak općeg mira ravno je trenutku kad spoznamo nešto drugo nadnaravno-ma kako to tko zvao. Trenutak susreta sa Svevišnjim-ma što tko pod time podrazumijevao. MIR je opće DOBRO, MIR je ono nadnaravno koje nam se tu i tamo «ukaže» ne bi li nas podsjetio da postoji i da mu trebamo težiti. 
Tom rukom, Božjom rukom, rukom MIRA vjerujem da je bio vođen i baron de Coubertain, tom rukom je doveden pred ideju i – prepoznao ju i uhvatio motiv. Iskoristio ga je...na pravi način. 
Duh toga mira nazivamo još i Duhom Olimpizma, duhom zbog kojega sam pred malim ekranom sjedio bez riječi i osjećao ono što je, nadam se, u tom trenutku osjećala trećina čovjećanstva koja je gledala ceremonijal otvaranja igara. 
Simbol duha olimpizma svakako je olimpijski plamen, a trenutak kad se bakljom pali plamen - koji simbolizira prosvjetljenje čovječanstva -trenutak je u kojem svi koji taj čin promatraju barem malo zadrhte, barem se malo naježe. Jer – znamo svi – trenutak je to kojim smo svi vezani za jednu ideju, opću ideju, trenutak je to kad smo svi skupa, svi koncentrirani na jednu jedinu točku u Svemiru – i prema toj točki, makar i podsvjesno, upravljamo svoju temeljnu želju – želju za MIROM. Prikovani smo i očima i umom uz tu vatru, jednu i jedinstvenu i vjerujem da bi, unatoč svim religijama, ljudi cijelog čovjećanstva makar u tome trenutku pristali kao simbol nositi i mali olimpijski plamen.  
Više od pola zemalja koje nastupaju nikada nisu osvojile olimpijsku medalju, ali i dalje nastupaju. Ima zemalja kojima izađu na stazu dva-tri predstavnika, a bila je i zemlja s jednim jedinim predstavnikom. 
Potreba čovjeka za pripadanjem drugim ljudima potreba je koja će možda u budućnosti iznjedriti taj ideal. Tko zna, zbog prenapućenosti i poremećaja sustava vrijednosti možda potonemo svi skupa u jednom velikom ratu. Sve su civilizacije «pukle», pa se i naša ponaša sukladno tim određenim zakonitostima. 
No vjerujem da će se u nekoj budućoj civilizaciji opet nekome ukazati Duh Olimpizma i da će ljudski rod opet započeti traganje za idealom, traganje za Božanstvom, traganje za MIROM, za DOBRIM ! 
Ljudski je zadatak traganje, a cilj je obićno definiran općim pojmovima. MIR svakako spada u nešto sasvim određeno, ma koliko sada bio nepojmljiv.  
Kao čovjek, a posebno kao izviđač, pokušavam to sve skupa pojmiti i ma koliko bio najlošiji od najlošijih, dok to pokušavam, postoji nada da ću se i popraviti... 
Kamo sreće kad bismo to radili svi ! 
Olimpijada i duh olimpizma tu su da se «pridržimo» za njih svaki put kada «posrnemo», svaki put kad nastojimo «ustati». To nikome ne bi trebao biti problem, jer olimpijada i olimpizam ne teže tome da smo svi isti, nego tome da nema veze što smo različiti.  
Zbog toga de Couberteinova ideja spada u one koje nazivamo «zvjezdanim trenucima čovjećanstva» 
 

Autor: pahuljica