Došli mi tako na Verudu u petak oko 13 sati. Skužili da kasnimo i da samo nas čekaju. Nismo stigli ni spustiti ruksake, kad već nas zovu na otvaranje natjecanja. Sve je to bilo svečano, onako svi u uniformama, mirni, postrojeni. Lijepo nas je bilo za vidjet.
Nakon što smo se jedva stigli smjestiti, počinju zadaci. Izviđačka znanja – dizanje šatora, vezanje čvorova, signalizacija i morse. Malo smo se osramotili, ali mojoj ekipi je to prvo natjecanje, pa im se malo i može oprostiti. Ali baš nula bodova...
Paljenje vatre isto. Bili su tu neki koji su bez trave i borovih iglica (da benzin i papir ne spominjemo) uspjeli zapaliti vatru u roku 10 sekundi. Sve mi je tu nekaj bilo sumnjivo. Mi – nula bodova. Nije da nismo znali... Sreća nam nije bila naklonjena, a moral nam je pao.
I onda vrhunac dana – večera. Imao bi ja svašta prigovorit tzv. grahu, ali bio sam gladan.
Nakon večere ucrtavanje KS na kartu. I tu briljiramo. Moje prvo ucrtavanje na kartu. Da ne kažem da sam jednom prije toga probao ucrtavati KS za probu. I rezultat – 6 KS od 8 = 80 bodova. Samo jedna ekipa je bila bolja od nas. Tu nam se moral vratio u normalu.
Onako umorni išli smo rano spavati. Već oko ponoći.

Buđenje u 5. Svi moraju biti na brodu u 15 do 6 jer autobus kreće u 6 i vozi nas na start. Na startu smo se našli Igijevi dečki, Gaj i mi. I tada nam je Tjurkić rekao da moramo čekati ostale.
Startamo u 15 do 8. Niski start, lagano trčeći. Ekipa mi je bila jako dobre volje, s obzirom na jutro i s obzirom da smo išli svima drugima na žifce jer smo bili jako dobre volje.
I krenusmo mi tako do prve kontrolke. I tražili mi prvu kontrolku dva sata. U žbunju i šikari. I našli cestu koje nema na karti. I našli dalekovod kojeg nema na karti. I našli desetak puteljaka kojih nema na karti. I nakon dva sata se našli i na kontrolci. Riješili mi neke testove i krenuli dalje.
Druga kontrolka nam se smiješila. I odlučili mi ići kraćim putem. I tražili mi prečicu koje nigdje nema. Jer selo je naraslo, sada su tu kuće, a put koji je tu negdje postojao je postao nečiji bazen u vrtu i mi smo morali raditi krug okolo. A treća kontrolka – gađanje zračnom puškom.
Pred nama se smiješi treća kontrolka. Sada već vjerujemo u sretan kraj. Pred nama dvije ekipe idu ravno putem, no mi odlučujemo krenuti prečicom – i uspije nam. Stižemo na 3. kontrolku gdje se ucrtava skica. Shvaćamo kako je brdo na koje smo se popeli visoko, a livada ispred njega dugačka, te odustajemo od skice i krećemo orno prema 4. kontrolki.
Usput pišemo i dnevnik koji je odnio samo 33 boda. Baš me zanima zašto...
E, tužne li 4. kontrolke. Zašto?! Reći ću vam zašto. Zato, što je nije bilo. ali je bilo zanimljivo gledati kako 20-tak ekipi na prostoru od 500x500 metara traži dvoje ljudi koji sebe nazivaju kontrolorima i koji su na karti bili krivo ucrtani (ma što organizator pričao o tome ili se derao na člana moje ekipe).
Nakon 2,5 sati traženja saznajemo od ekipe koja je slučajno našla kontrolku gdje se kontrolka nalazi (najme, kaj... Edi je dobio grčeve, te krenuo do ceste da nađe prijevoz, te slučajno nabasao na kontrolku). 4. kontrolka – testovi.
Nakon toga smo se počeli žuriti jer smo shvatili da nećemo stići na vrijeme.
5. kontrolka – centar Medulina. Kroki, na središnjem trgu. Mjeri se preko birca, a ljudi govore: »Tu vam je 14,6 m, ne trebate mjeriti.«
Mi nastavljamo dalje i na 6. kontrolki krivo ulazimo pod azimutom. Tu bi ja još i diskutirao da nisam bio preumoran, da mi se dalo i da nam se nije žurilo. Uglavnom sjurimo se niz brdo kroz nisku makiju i tim činom prestižemo par ekipi.
Dolazimo do minskog polja na 7. kontrolki. I čekamo da Igijeva ekipa prođe jer čekamo njihov metar (na kontrolki nisu imali metar za posudit). I pokazuje se kako se čekanje isplatilo. Naime, samo smo moja i Igijeva ekipa uspjeli proći minsko polje kak se spada i osvojiti 100 bodova.
Na cilj dolazimo s 1.5 sati zakašnjenja, odradimo prvu pomoć, te dovršimo profil puta (27 bodova – moj prvi profil puta u životu).
Onako umorni, sa žuljevima od hodanja, jedva dolazimo na otok u logor.

Vesela večer nije bila tako vesela kao što je trebala biti. Imamo veliki prigovor organizatoru u svezi ozbiljnosti svega. Naime, niti su suci bili spremni za šalu i sve je bila napeta atmosfera. Znam da je to natjecanje, ali mislim da bi to prvo trebala biti zabava, a onda sve drugo. I za nas ekipe i za organizatore. A ne da nas suci krivo gledaju kada se šalimo (ili nam oduzmu 20 bodova na prvoj pomoći).

Treći dan (nedjelja) sportski susreti. Nogomet i odbojka na kojima se nije pojavilo ni pola ekipi.
I onda poslije podne proglašenje pobjednika. I iznenađenje za nas. Nismo zadnji. Nismo ni predzadnji. Nego pred-predzadnji. Točnije 14. Da nismo 2,5 sati tražili 4. kontrolku i da nismo zbog toga dobili –222 boda bili bi 10. Ali, eto...
Tko je osvojio koje mjesto ne znam jer imam listu s brojevima ekipa, no to ćete tako i tako moći pročitati na SIHovim stranicama.
Kako je ovo mojim članovima patrole bilo prvo natjecanje i s obzirom na težinu staze mogu reći kako smo se mi proveli savršeno. Za ostale ne znam.
Uglavnom, moji su bili PU i željni su znanja i samo čekaju slijedeće natjecanje.
Dakle, do slijedećeg natjecanja...

 
Objavio: Dampas