STG 1 NA KORAK DO TRONA 
ili 
KAKO POSTAT’ VICEPRVAK SLOVENIJE 
 
 
Vučko me je nazvao i pitao: „Hoćeš u Sloveniju?“. Rekoh „ Hoću. A ’di?“. „ Pa u Hoče“. „Hoću“ rekoh. Tako je krenulo i dok si rekao hmelj već smo bili u autu, na cesti za Maribor. 
Nas četiri plus Peugeot. I dobra volja, naravno, ali ona je i ovako i onako uvijek tu negdje. 
Došli smo zadnji ( barem mislim ), ali su nas dočekali kao da smo prvi. Već se bližila ponoć. 
Odmah smo prionuli rješavanju testa i uspješno obavili ono što se od nas očekivalo, unatoč malim tehničkim problemima sa rasklimanim šestarom i napuknutim ravnalom ( neka mi netko pošalje topografski znak za suhi rov, bio bih mu zahvalan ). Normalan slijed događaja naveo nas je da rasprostremo vreće u srcu osnovnoškolske dvorane, taman na mjestu odakle puca dobar pogled prema košu. I baš tada netko baci bubu u uho o odlasku u Maribor, na psihičke i fizičke pripreme za sutra ujutro. Nije nam puno trebalo, svatko je imao po bunt tolara u džepu, a za žrtvu smo rođeni. Već je prošla ponoć. Tu večer mogu svesti samo na tri riječi: kgb, pekarnica i sok od hmelja. Vratili smo se par sati prije nego ćemo se dići. 
Jutro je donijelo novi dan, a novi dan je donio novi izazov. Ekipa STG1 je bila spremna. 
Naoružani dobrom voljom, kartom, kompasom i poznavanjem esperanta krenusmo u avanturu zvanu ZOT. Trebalo je pronaći devet kontrolnih točaka ili KT-a u što kraćem vremenskom periodu. Prosječnom oku to izgleda kao vožnja traktora po oranici, ali estegeovci su znali da neće biti lagano, pa su zato odmah krenuli hrabro i odvažno. I nije bilo problema sve do kontrolne točke broj 5 ili KT5. Uzaludno traženje pretvorilo je osjećaj hrabrosti i odvažnosti u laganu frustraciju. Počeli smo nazivati lijepim imenima svaki slijedeći metar koji se trebao prevaliti u potrazi za KT5. Dogovor je pao. Dečki, pičimo dalje, nemamo više živaca za ovu peticu. 
Okrenuli smo se prema šestici, sedmici i dalje, odnosno svemu onome što ne podsjeća na broj pet. Gonjeni prkosom i već pomalo željom da vidimo osnovnjak, redali smo KT-ove kao po špagi. Nakon par sati hodanja, orjentiranja, veranja i preskakivanja potoka uspješno smo stigli na cilj, i želja za ponovnim pogledom na ulaz u osnovnu školu „Dušana Flisa“ nam se ispunila. Raduje nas i pomisao na topli obrok.  
Dok je ekipa STG1 imala megdan sa čušpajzom na stolu, organizatori su izvjesili rezultate ovogodišnjeg ZOT-a. Pa mi smo drugi. Jihaa. Viceprvaci Slovenije. Bravo dečki. 
Kao viceprvaci bili smo prisiljeni primiti i nagradu, te biti javno prozvani i pokazani pred svim sudionocima. Tako su nam rekli organizatori i ako smo htjeli napustit’ deželu kao viceprvaci takva žrtva se morala prinjeti. Tako nam je nalagala i vlastita savjest. 
Povratak kući i osvajanje drugog mjesta zalilo se kavom u Ptuju. Put kući je bio sladak, umor je činio svoje a i bližila se ponoć. 
Zahvala: organizatorima, ostatku ekipe STG1 ( Vučko, Siniša i Kale ), kuharu u školi jer nam je dao još jednu porciju čušpajza, te teti konobarici u Ptuju na dobroj kavi……i dr. 
I naravno pozdrav svim ostalim sudionicima ZOT-a ’06….. 
 
Gjurofski
 
Objavio: Vucko