ZAGREBE, EVO NAS!!! 
 
Toga jutra, 07. sijećnja 2004. krenuli smo vlakom na naš prvi izlet u novoj 2004. godini. Nas sedamnaest usprkos lošim prognozama za taj dan odlučilo je krenuti na predviđeni izlet u Zagreb. 
Cilj izleta je bio posjet izložbi «Skautizam u Hrvatskoj» te posjet Zoološkome vrtu. Dakle, prva postaja: Hrvatski školski muzej i izložba. Izložba je postavljena kao uvertira za veću izložbu koja će biti postavljena krajem 2006. ili 2007. godine povodom sto godina izviđaštva u svijetu. Cijela izložba je privatna zbirka jednog pokojnog izviđača, g. Nikice Slavića, koji je u prvoj polovici 20. st. bio jedan od utjecajnijih izviđača. Bilo je tamo raznih dokumenata o osnivanju izviđača u Hrvatskoj, slika sa logorovanja i sl. No, naše članove su se na izložbi najviše dojmili šator i stvari koje je g. Nikica donio sa Četvrtog svijetskog jamboreeja održanog u Mađarskoj 1933. godine. 
Druga postaja nam je bila ZOO Zagreb. Tramvajem smo se odvezli do ZOO-a i ušli u park Maksimir. Tu smo uživali od početka, jer smo se nalazili u prirodi, na sviježem zraku. Vidjeli smo većinu životinja, ali ne sve jer ih je dosta bilo u unutarnjim nastambama zbog zime. Najzanimljiviji su nam bili majmuni. Njih smo se vraćali gledati dvaput jer nismo mogli odoljeti čimpanzi koja si kopa nos i sl. Kad smo izašli iz zoološkog vrta još smo se neko vrijeme zadržali u parku Maksimir. Nakon toga su mlađi izviđači izjavili da bi oni na išli na stadion NK Dinamo.  
Pa, eto nas i na Dinomovom stadionu. Čuvar nam je izašao u susret i pustio nas do tribina. Tamo smo se poslikali i krenuli nazad prema trgu bana Josipa Jelačića. Do trga smo išli opet tramvajem. Vožnja tramvajem je bila posebi užitak poletarcima koji su se prvi put vozili u tramvaju. Došli smo na trg i tamo su nas čekali neki izviđači iz Zagreba s kojima smo bili na seminaru u prosincu prošle godine. Malo smo razgovarali s njima, razmjenili novosti u izviđačkom svijetu i polako krenuli prema željezničkom kolodvoru.  
S tugom smo se ukrcali na vlak. U vlaku smo pjevali i zabavljali se. Neki su prigovarali da smo previše hodali, neki da smo trebali ostati preko noći, a neki nisu imali primjedaba. Na primjedbe da smo previše hodali, nekolicina nas odgovorila je jednim izviđačkim stihom: 
... I kad cipela nema đonova, 
Život vjeruj mi, lijep sad može bit. 
I ako, ako, ako to baš nije lako, 
I ako, ako, ako to ne može svatko... 
 
U Đurđevac na kolodvor smo se vratili SVI ŽIVI I ZDRAVI. To je bilo jako bitno jer neki roditelji su bili zabrinuti kad su vidjeli da ćemo na njihovu djecu cijeli dan paziti Nikola i ja. Bio nam je to prvi test zrelosti na izviđačima. Drago nam je da smo ga položili i nadamo se da će biti još mnogo izleta. 
Puno pozdrava svima, uz izviđački pozdrav 
BUDI PRIPRAVAN! 
 
 
Miran, OI «Picoki» 

 
Objavio: Miran