Govorili su nam da smo ludi, da nitko normalan ne ide na Velebit u ovo doba godine. Ipak, svi smo se vratili (prije ili kasnije) živi i skoro zdravi. 
Pošto vas je Mutni izvještavao o našem kretanju skoro do zadnjeg dana ja ću samo nastaviti tamo gdje je on stao. U selu napuštenom Radlovac na 1000 metara n/m nismo pronašli sklonište ( kasnije smo doznali da ga je nama nepoznata osoba prisvojila i zaključala, te u njemu sada suši kobasice) pa smo spavali pod vedrim nebom. Priznajem da nam je bilo pomalo hladno ali smo preživjeli. Predzadnji dan je bilo još zanimljivije, naime u samo nekoliko sati hoda na putu smo sreli više nekoliko poskoka na koje smo u dva navrata nagazili ( Bejzo i Dragana). Zadnju večer smo proveli u pl. domu Ravni Dabar, gdje smo zalječili rane i zadnji dan se spustili u Karlobag i sretni i zadovoljni se vratili kući. 
E da , vodu za piće smo dva dana topili snijeg. Hodali smo i kroz sniježne nanose koji su premašivali i dva metra. Premožićeva staza je uistinu preljepa kao i sam Velebit ali dok god ima snijega ima i mjesta gdje se treba kretati izuzetno oprezno, jer krivi korak znači pod u provaliju iz koje izvlačenje nebi bilo jednostavno... 
Toliko za sada, nadam se da ćete u slijedećem broju Svijeta skauta moći pročitati kompletnu reportažu sa fotografijama. 
 
Đole, Filac, Vjeko, Bejzo, Vito, Ive, Vana, Roža, Koraljka, Dragana, Helena i Asja.
 
Objavio: Djole