Sve je počelo 15.02. u ranim jutarnjim satima. Okupili smo se na Glavnom kolodvoru i vlakom krenuli u avanturu.  
 
Otprilike smo znalil što nas očekuje... Metar snijega, hladnoća, spavanje na 5OC u praznom skloništu ”Bitorajka”... Ali, znali smo da možemo. 
 
U Vrata smo stigli u 12.00 sati i odmah otišli u ”Tref” na vruće čaj i kavu. Obukli smo gamašne (oni koji nisu imali patentirali su novi proizvod zvan široki selotejp) i krenuli put Bitoraja. Hodanje nije bilo previše naporno, čak manje nego što smo mislili da će biti. Na čelu kolone su se izmjenjivali najsnažniji koji su krčili put kroz snijeg koji je povremeno, u napusima, sezao do struka.  
 
Najgore je bilo pri samom vrhu. Bilo je već 18 sati, počeo se spuštati mrak i puhati vjetar. Nijedna markacija se nije vidjela, a premda su sat vremena prije nas tuda prošli 4 planinara na skijama, tragove nismo vidjeli... Na burnom vjetru se nije moglo ni pričati ni gledati, ali smo po sjećanju bez problema ipak pronašli kućicu. 
 
Imali smo sreću jer su u kućici već bila ona 4 planinara, otčepili su dimnjak, potpalili su peć i kućica je za par minuta bila ”topla”. 
 
Kućica je lagano obnovljena i počišćena, ugrađena je nova peć koja se lakše pali i na kojoj je lakše kuhati i sada je u kućici puno ljepše i bolje... 
 
Spekli smo kobase, nažderali se s guštom, sjedili, pjevali, pričali, a onda, mrtvi, pozaspali... 
 
Po noći smo se lagano smrzli jer nam vreće nisu izdržale toliku hladnoću. Ali smo se brzo ugrijali, spremili doručak, najeli se i odlučili popeti na vrh. Samo nas par, najhrabrijih, jer je vrh bio, kao što pretpostavljate, pod snijegom... 
 
Po planinarskom putokazu od kućice do vrha treba 15 minuta. Nama je kroz snijeg do koljena, većinom četveronoške, trebalo 20 minuta. 
 
A na vrhu!!! Bura! I to kakva... Na samom vrhu nismo mogli stajati dulje od minute. Da je puhalo na drugu stranu ne bi mogli doći ni do štambilja jer bi postojala mogućnost pada u provaliju.  
 
To je izgledalo ovako - popeli smo se po štambilj, spustili u zavjetrinu. Popeli smo se opet i slikali se, pa spustili u zavjetrinu. Pa smo se popeli ponovo, još malo slikali, ustvrdili da je predivno (okolo je bila totalna magluština) i da bi baš na Bitoraj koji puta mogli i po ljeti, pa smo se spustili u kućicu. Kako je bilo hladno govori to da se meni smrznuo fotoaparat i nisam mogao premotati film... 
 
Spuštanje je bila formalnost, premda smo se pri vrhu isto morali spuštati po sjećanju jer je većina markacija bila POD snijegom! No nismo zalutali, bilo je zabavno sanjkati se po ruksacima i guzici i za tri sata smo bili ponovo u ”Trefu”. Na potezu od pilane do ceste smo shvatili zašto Bitoraj zovu Burni, te zašto su u Vratima gradili zidove – tzv. burobrane. Naime, od vjetra se nije vidio ni prst pred nosom, jedva smo hodali, a ruke nisi smio imati ni sekunde na otvorenom jer bi tada prste mogao koristiti za rashlađivanje napitaka. 
 
Stigli smo puno ranije nego smo planirali, otišli na raniji vlak (onaj u 14.35) i sretni i zadovoljni se vratili u Zagreb. 
 
Zaključak je da smo se totalno iscrpili i da je ovo dovoljan dokaz da po snijegu možemo doći do vrha nekog brda (i spustiti se s njega), ali da od sada čekamo proljeće...
 
Objavio: Dampas