Kao što svi znate, ove godine se održava 20. po redu izviđački Jamboree u Tajlandu. Najveći problem je kako doći do Tajlanda. Naime, samo povratna avionska karta do tamo košta 650$, a tu još nisu uključene razne pristojbe i davanja, spavanje po hotelu i sl. 
 
Sažalivši se nad jadnim hrvatskim izviđačima, novinarska ekipa ScoutParka (Čop i Dampas) odlučila je uzeti stvar u svoje ruke i stići u Tajland za manje od 300$. Pitate se kako je to uopće moguće?!  
 
Jednostavno! Uz malo muke, puno korištenja priručnih sredstava prijevoza i pretraživanja Interneta za jeftinijim, ali ne uvijek i boljim prijevozom, traženja karata aerodroma na Netu (slika 1 - da li je švercanje u avionu kažnjivo?)...  
Pa da ukratko objasnimo naš put... 
 
Dakle, krenuli smo iz Zagreba u rano jutro 1. rujna. Odlučili smo se za stopiranje do Trsta od kuda lete avioni poznate firme Rynar. Oni lete po smiješnoj cijeni od 1£. Jedino što trebate plaćati su aerodromske pristojbe. 
Put je krenuo vrlo dobro jer nas je već na Savskoj jedan prijatni čića (koji je rekao da ga zovemo dida) pitao da kuda idemo sa svom tom opremom na leđima. Nakon što smo odgovorili - ”U Tajland!” - odlučio nam je pomoći i prebacio nas je do Bregane. 
Tamo je bio mali problem jer nas se nije vidlo od kamiona, ali kada smo našli dobru poziciju sve je krenulo samo. Prvo kamionom ”Laškog” do Lajbaha (Ljubljane – gdje smo prije polaska razgledali staru jezgru), pa do Postojne (nismo htjeli ići nutra, ali kada su nam kao izviđačima ponudili besplatno nismo mogli odbiti). Pa do Trsta. 
Tamo smo otišli u ”Burger king” na fast-fud jer smo žurili na avion – i potrošili prvih 2,5$ svaki (3 hambija + big fries + big kola - skupi su ti talijanci). 
 
E sada dolazi naša sposobnost žicanja i inteligencija na vidjelo. Naime, glumili smo siromašne izviđače iz Hrvatske koji nemaju za aerodromske pristojbe, pa te vrijedi li karta ZET-a (a ako poštambiljamo u oba smijera), pokaz, te X-ica...  
 
Ništa!  
 
Žensko na šalteru bilo je neumoljivo. No, nedamo se mi – vrijedi li plava karta HŽ-a, a imam VIP friends broj, a dat ću vam da nazovete nekog, prijatelju englezu je uginula kornjaća pa ga idemo tješit...  
 
Ništa! 
 
Već polako posustajemo i mislimo da nikad nećemo vidjeti Tajland, ali onda Čop izvlaći as iz rukava. Kaže: ”Pliiiiiiizzzzzz!” i usput miga okicama. 
Toj taktici žemskica nije mogla odoljeti. Kaže da možemo ići, ali ako let provedemo u WCju. To nama nije bio neki problem osim što se Čop plakao da nikad nije bio u pilotskoj kabini. 
 
I tako stigosmo u Londru za ukupno 4$ (karta za avijon – 1£ = 1,5$ i hambić u Trstu). Normalno, do sljedečeg leta imamo skoro pa 5 sati što iskorištavamo za posjetu kraljici (koja je bila zauzeta pa nas nije primila), za škaljanje čuvara pred palačom (slika 2), te da se šečemo u krug po Trafalgaru. Nismo bili gladni jer smo iz WCja mogli svako malo čalabrcnuti nešto s kolica u prolazu. 
 
Sljedeća stanica nam je bio New York. Tu smo pljunuli punu cijenu karte jer ameri nemaju milosti prema nikome. 235$!!! Lopovluk. I to sa AirIndijom!!! Što da smo letjeli s Quantasom koji nikad ne pada?!? Već smo mislili da smo propali i da ćemo premašiti zadanu si granicu. No ipak smo nastavili. Bar se nismo trebali skrivati i Čop je ipak bio u pilotskoj kabini (a i ja – slika 3). 
 
Ameriku smo odlučili preći opet s autostopom, premda to nije bilo uvijek lako, a par puta su i pucali na nas. O tome kako nam je bilo teško najbolje govori slika 4. Na zapadnoj obali smo razmišljali kako dalje kada su nam u pomoć priskočile kolege – japanski ribari. Pokupili su nas sa svojim kočama i otfurali do Vijetnama. Bilo je nezaboravno. 6000 milja mora, valova, ribe i zabave. Super smo se uklopili, pomagali u izlovu, naučili ih loviti panirane osliće (oni za to nikad čuli) te je put brzo prošao. Cijena – besplatno. 
 
Sad vi mislite kaj dalje. Ali to bar nije problem u tim krajevima. Uzeli smo najbolji, najjednostavniji i najjeftiniji prijevoz – slona – 5$ + hrana 35$ (slika 5). Vijetnam, Laos, Tajland. Nije prošlo ni mjesec dana i evo nas u Vijetnamu za ukupno 279$. A uz to smo vidjeli Ljubljanu, postojnsku jamu, Londru, proputovali Ameriku (san svakog amera tinejđera – ne znam zašto), bili na krstarenju, jahali slona!!! 
 
Nezaboravno iskustvo. Natrag smo krenuli na suprotnu stranu - preko Indije, Pakistana, Irana, Turske. Sve u iznajmljenom taxiju koji nas je koštao 35$, a vozač nas je stalno nuđao s halvom. Iz Istambula smo avionom odletjeli do Beća (25$ - Turkiš airvejs), posjetili smo Šembrun, a onda čekali ispred Metroa dan i pol dok neki hrvati nisu došli samo gledati i kupiti par čajnih kobasa i sir. Kako su bili popuprazni zamolili smo ih ak’ bi nas mogli odbaciti do Zagreba. 
 
I tako smo nakon mjesec i pol i s potrošenih samo 339$ ne samo bili u Tajlandu nego i obišli svijet!!! 
 
P.S. Ne pokušavajte ovo kod kuće jer mi smo izvježbani profesionalci!
 
Objavio: Dampas